Prvi razred osnovne škole završio sam na Rivinama kod Stoca. Škola se nalazila u nekadašnjoj porodičnoj kući trgovca Danila Šotre, nosila je ime po njegovom sinu Branku, jednom od najvažnijih likovnih umjetnika na ovim prostorima. Porijeklom iz Kozica, sela koje se također nalazi na Dubravskoj visoravni, Šotre su na Rivine doselili zbog trgovine kojom su se bavili. Danilo je bio oženjen Božanom koju su seljaci zvali Danilovica. Nosila je šešir i odijevala haljine kakve su za prilike sela bile krajnje neuobičajena pojava. O Šotrama sam slušao od dede koji je bio 1915. godište i koji je o toj porodici imao samo riječi hvale. U dvorištu škole, a nekad porodične kuće Danila Šotre, bio je veliki orah i pod njim bunar. Mnoge dedine priče o tim – za selo netipičnim – ljudima započinjale su: Svratili u Danila vode da se napijemo. Po njegovom glasu kao i po onome što bi ispričao, bilo je jasno da su se u gostima kod Šotre seljaci dobro osjećali.

„Što ste vazda u njega svraćali vode da pijete?“, pitao bih ga.

„Zato što je u tom bunaru voda bila slatka…“

Onda bi dedo opisivao Danilovicu kako im iznosi čašu za vodu ili pravi kafu. Trudio se dočarati šarenilo boja na njenoj haljini, izgled šešira i način na koji je hodala. Iako gospođa, Danilovica se prema njima, seljacima i zemljoradnicima, odnosila krajnje ljudski. Dedo je bio svjestan nježnosti koju je u razgovoru iskazivala i pažnje s kojom ih je slušala dok su pričali.

„A o čemu biste razgovarali?“, zapitkivao sam.

„O svemu i svačemu. O čemu bi drugo?“, dedo se ljutio što ga prekidam.

„Pa šta je to o svemu i svačemu?“

„O vremenu najviše. O suši, o kiši koja nikako da padne… O bostanu, duhanu, o prilikama u svijetu…“

„Čuj o prilikama u svijetu?“

„Ja, dakako“, pogledao bi me.

„Kao naprimjer?“

„O kralju Aleksandru – pa kad ga ono ubiše u Marseju…“

Onda bi se dedo opet vratio u trenutak o kojemu je pripovijedao. Opisivao bi Danilovu ljudskost; kako je prema seljacima bio široke ruke i kako ih je uvažavao. U tim njegovim pričama najviše se osjećala hladovina oraha pod kojim je sjedio i svježina vode koju je pio iz zarošene čaše što mu ju je dodavala Danilovica, žena u čudnoj haljini i sa šeširom.

„A Branko, po kojem se zove škola, bio im je sin?“, upitao bih dedu i tako potaknuo vatru govorenja u njemu.

„Jest“, rekao bi on. Malo odšutio pa dodao: „I jednom je nacrtao moga babu Aliju.“

Dugo mi je kao dječaku bilo nejasno šta je Branko nacrtao, ali sam to prihvatio kao važnu činjenicu. I sam bih, kao dječak, ako bi se povela priča o Šotrama, govorio kako je Branko nacrtao našeg starog dedu Aliju.

„Koji vam je to dedo?“, pitala su djeca.

„To je babo moga dede Ahmeta. On je umro kad je moj tata bio mali.“

Nikome nije bilo jasno o čemu je tu zapravo riječ. Priča o Branku Šotri svima je bila važna. Brankovo ime sam često slovkao sa spomenika na kojem je bila i njegova bista. Za vrijeme velikih odmora, škiljeći na jedno oko, drugim sam usisavao zlatna slova njegovog imena. I to je jedna od najintenzivnijih uspomena na moj „prvi osnovne“.

A onda je došao rat. Uspomenu na selo sam nosao po izbjeglištvu i kad bi me pitali odakle sam, redovno bih spomenuo Branka Šotru kao nekoga ko je iz istog mjesta kao i ja. Šotra je bio slamka za koju sam se hvatao iz te prognaničke anonimnosti.

Poslije rata su devastiranu Šotrinu kuću srušili i negdje je otjerali. Na mjestu gdje su bili bunar, bista i orah, danas nema ničega. Ne znam kako su uspjeli izbrisati prilaz zgradi i zašto su morali zatrpati bunar iz kojeg su se seljaci voljeli napiti vode. Ne znam i zanima me sve manje. Ono što mi je bitno, jeste, da sam crtež Branka Šotre na kojemu je moj pradjed Alija vidio prije nekoliko godina. Rad je do rata bio izložen u Galeriji Branko Šotra u Stocu, kada je zajedno sa ostatkom stalne postavke Šotrinih grafika nestao. Do mene je došao tako što mi je profesor Alija Pirić poslao katalog Brankove izložbe u kojoj je bila i ta grafika, mala, ali dovoljno kvalitetna da vidim svog pretka o kojemu ništa ne znam. Koštunjav, upalih obraza, izborana čela, s velikim brkovima i fesom – bio je neka starija tipa mog dede Ahmeta, njegovog, dakle, sina.

Drugi put je Alija do mene došao kad mi je mobitelom uslikan rad poslala Adisa Bašić. U Sarajevu je bila retrospektiva Brankovih radova, pa su izložili i reprint te njegove grafike. Ono što mi je bilo drago vidjeti jeste da je Šotra svoj rad nazvao Alija Kaplan. Nije ga nazvao po motivu, Seljak iz Dubrava ili Musliman s fesom, nego baš Alija Kaplan. Tada sam se sjetio i dedine priče da je njegov otac sa slikarom Šotrom drugovao. To mi je vazda bilo pomalo nevjerovatno, jer šta bi imao jedan slikar da druguje sa seljakom koji je od njega bio još i stariji. Ali haj znadni, što bi u Dubravama kazali.

Volio bih da mi neko priča o tome kako je moj pradjed pozirao slikaru Šotri i kako su to ostali seljaci vidjeli. Eto, zbog toga mi je sve ovo važno. Lice koje vidim kad gledam u Šotrin portret moga pretka, blisko mi je. Iako nikada nisam vidio fotografiju dede Alije niti o njemu nešto znam, zahvaljujući Branku Šotri, moj predak i ja smo se susreli.

Na sunčan jesenji dan 1955. godine, uz mrginj prema selu, ide slikar Branko Šotra. On i Alija su se dogovorili da mu starac pozira. Starac nije najbolje ni shvatio šta je to poziranje, ali iz poštovanja prema svom mladom prijatelju, sinu pokojnog Danila, prihvatio je. Šotru je prva spazila Alijina žena, moja pranena Munta; pripremala je drva za potpaliti vatru i tad ga je vidjela.

„Ustani, čuješ li“, doziva starca koji se bio ispružio na sećiju.

„Ha“, blahne se Alija.

„Evo Branka uznjive.“

Tada starac ustane, na glavu stavi fes, odveže svezicu na šalvarama, ustegne se, pa je ponovo sveže. Napravi i pojas, popravi prsluk i onda se dobro nakašlje. I prije nego će se slikar pojaviti pred njegovom kućom, ode do podzide i slinu koju je nakupio, ispljune.

„Dobar dan“, pozdravi ga Branko.

Alija otpozdravi i gosta pozove u kuću.

„Na ovakvom danu, šteta je u kući sjediti“, slikar uljudno odbije.

Alija vadi kesu s duhanom i mota cigaretu. Njegovi veliki prsti dodiruju bijeli ćat i prave zvuk od kojeg se slikar pomalo ježi. Da ne čuje, ubrzava korak ispred starca i odlazi prema mjestu gdje su cjepalo i drva. Hoda okolo i omjera; traži gdje bi posjeo svog modela.

„Ja ne znam, sine, jesam li trebo još šta…“, govori starac.

„Ma ništa se ne sekiraj. Sjedi ovdje“, Branko pokazuje na cjepalo.

Dok Alija puši svoju debelu cigaretu, slikar traži gdje i sam da sjedne. Okolo se skupilo djece i po koja smjelija žena. Zauzeli su mjesta, neko na čatrnji, neko na podzidi – i gledaju šta to Šotra radi sa starcem koji sjedi na cjepalu. Ne bi se začudili da izvadi sjekiru umjesto olovke, pa ga nekim čudom, tu pred njima, rascijepi.

Kad je slikar i sam sjeo na neko drvo, počekao je da starac ispuši cigaretu.

„E sad me pogledaj“, rekao je Branko Šotra mome pradjedu.

I on se okrenuo.

"Alija Kaplan", Branko Šotra (FOTO: Almin Kaplan)

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Facebook/Umjetnička galerija BiH