On je redatelj mlađe generacije, baziran u Los Angelesu, a do sada je bio najviše profiliran kao autor dokumentaraca o bosanskohercegovačkoj poratnoj realnosti. Film je imao premijeru na Sarajevo Film Festivalu, u okviru „manjeg” Open Air programa posvećenog domaćim i regionalnim filmovima.

Premisa scenarija koji su-potpisuju Kapetanović i Vahid Duraković (i njemu je ovo prvijenac u dugom metru, inače je primarno dramski pisac za kazalište) u suštini je jednostavna. Glumačka trupa predvođena menadžerom Burhanom (Kurić), a koju još sačinjavaju ostarjeli glumac Jerry (Tanović), njegova mlada kolegica Selma (Marjanović) i muzičar Zoka (Grbić) imaju novogodišnju mini-turneju u neimenovanom podijeljenom gradiću u Bosni s predstavom o Djedu Mrazu. S njima putuje i predstavnica međunarodne organizacije koja je projekt sponzorirala, Ella (Winters). Iako se djeca dolasku Djeda Mraza i njegovim poklonima raduju, „seoski glavari” i s jedne i s druge strane imaju nešto protiv. Možda je jedini koji tu stvar može pogurati „kontroverzni biznismen” Merdžo (Kostić), ali i on vjerojatno ima svoje motive.

Dramsko-kazališno porijeklo scenarija vidi se u njegovoj strukturi izdijeljenoj na prolongirane scene ili klastere istih, propelirane dijalozima prije nego li akcijom u bilo kom smislu. Poduža ekspozicija u kombiju u kojem putuju objašnjava stanje stvari u državi, ali i odnose među članovima trupe, dok pozicija strankinje Elle osigurava točku gledišta s kojom se može identificirati i strana, globalna publika, što film čini univerzalnijim i potencijalno privlačnijim i međunarodnim festivalima, a detalji u daljoj razradi priču uspješno „sidre” u lokalni kolorit. Gledano iz druge, domaće perspektive, Ellin lik također funkcionira kao komentar „nadzirane neovisnosti” gdje „nadzirač” često nema pojma o onome što nadzire i onima koje nadzire.

Možda je za nijansu veći problem što se odjeci kazališta povremeno čuju i u glumi. Ma koliko se članovi ansambla pojedinačno trudili da teatralnost u izgovoru replika smanje na minimum, ona im ipak ponekad „bježi”, što je možda i očekivano, budući da one, iako uglavnom nisu „kobasičaste”, ipak u sebi nose određenu dozu rigidnosti. Opet, kontradiktorno sa svime prethodnim, obratu pred sam kraj nedostaje čvršća motivacija, a razrješenje ostaje nedorečeno, što je možda i komentar autora.

S pozitivne strane, tu su svakako namjere autorskog dvojca i njihov apel da se stvari normaliziraju, depolitiziraju i nadiđu kontekst vjerski i etnički podijeljenih grupa. Također se u pozitivne aspekte može ubrojiti i gladak tijek filma, te neusiljenost i u humoru i u drami koji također dolaze prirodno, što iz dijaloga, što iz situacija u kojima se likovi nalaze. Treba istaknuti i osjećaj za detalje apsurda od kojih je možda najimpozantniji podijeljena škola čiji učenici imaju dva ravnatelja, dva kurikuluma, a možda gdjegod i dvije smjene kako ne bi dolazili u doticaj jedni s drugima. Također i realistični dizajn koji može biti rezultat skromnog budžeta sasvim odgovara okruženju i „deadpan” tonu filma, pa u njemu apsurd postaje još vidljiviji.

Na koncu, neki će se upitati moraju li se u Bosni i Hercegovini (ali i široj regiji) raditi isključivo filmovi na temu rata i poraća. Ne moraju, i ne rade se, imamo nešto primjera i u BiH, a podosta više u regiji, ali moramo biti svjesni da rat od prije tridesetak godina još uvijek baca dugu sjenu na stvarnost života u sadašnjosti, a post-ratni period u kojem se razdvajanjem sprečavaju novi sukobi kreira svoje apsurde. I o tome treba razgovarati, pisati i, zašto ne, snimati filmove.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Djeda Mraz u Bosni

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.