U Hrvatskoj je povijest sluškinja politike, zaključit će povjesničar Tvrtko Jakovina osvrćući se na zabranu pristupa arhivu Ureda predsjednika Tuđmana. Neprihvatljivo mu je da se odluka o pristupu dokumentima donosi uz dozvolu i certifikate sigurnosnih službi. „To kao da je preneseno iz najrigidnijeg komunističkog režima ili ako hoćete – jednako je onome da vam oficir Wehrmachta odobrava pristup arhivskoj građi vezanoj uz Drugi svjetski rat“, reći će Jakovina tjedniku Novosti, koji je istražio tko, zbog čega i kako stoji na braniku Tuđmanove građe. Istraživački tekst u dogovoru s uredništvom Novosti donosimo kao najavu novog broja ovog tjednika.

Uskraćivanjem pristupa arhivu Ureda predsjednika Franje Tuđmana i odbijanjem uvida u zatraženu dokumentaciju o pregovorima za razmjenu teritorija između Hrvatske, Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, Vlada je na posljednjoj zatvorenoj sjednici donijela odluku kojom se, a ocjena je to mnogih, nastavlja s dosadašnjim modeliranjem željene verzije prošlosti i  nametanjem višeg nacionalnog interesa svima koji žele istražiti dubioze hrvatske vlasti – pa čak i povjesničarima.

Naime, Vlada je dubrovačkoj znanstvenici Julijani Antić Brautović odbila dati pristup Tuđmanovom državničkom arhivu za potrebe doktorske disertacije o "trgovini" Prevlakom i istočnim dijelom Konavala u pregovorima s BiH i Jugoslavijom, a istovremeno je svojom odlukom Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (HMDCDR) na čelu s dr. Antom Nazorom odobrila uvid u dokumentaciju za istraživanje o "okolnostima okupacije Vukovara". Dakle, odlukom Vlade dano je "zeleno svjetlo" za Vukovar, da bi za istraživanje trgovine teritorijem Vlada snažno zalupila vratima arhiva Tuđmanove ostavštine.

Na braniku zaštite lika i djela Franje Tuđmana (FOTO: GoogleMaps)

Donijevši odluku o "odbijanju uvida u arhivsko gradivo nastalo djelovanjem dr. Franje Tuđmana jer se odnosi na klasificiranu dokumentaciju", Vlada je propustila navesti i kriterije po kojima se za neke znanstvenike arhiv otvara, a za druge zatvara, kao i to na temelju čijeg mišljenja se donose te odluke i gdje je u svemu tome uloga Hrvatskog državnog arhiva (HDA) kojem je predana ta dokumentacija. Prešućena je i uloga "tajnog" čuvara i kontrolora pristupa tom gradivu – Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS), krovnog državnog obavještajno-sigurnosnog tijela, kao i javnosti gotovo nepoznate komisije za kontrolu koja u okviru njega djeluje, a koju je Vlada Jadranke Kosor osnovala 2010. godine. Iako je naziv te komisije nevjerojatno dugačak, vrijedi ga navesti u cjelini: Povjerenstvo za davanje mišljenja Vladi RH, temeljem kojih bi Vlada RH davala odobrenja za uvid u konkretne zapise i dokumente nastale djelovanjem dr. Franje Tuđmana kao predsjednika RH.

Daljnjim istraživanjem došli smo do saznanja kako je predsjednik tog povjerenstva Joško Badžim, šef analitike u UVNS-u, a nekadašnji pomoćnik tadašnjeg ravnatelja Protuobavještajne agencije (POA) Tomislava Karamarka. Badžim se prema medijskim napisima smatra odgovornim za aferu prikupljanja kompromitirajućih dokaza protiv svjedoka optužbe u postupcima protiv tadašnjih haških optuženika generala Ivana Čermaka, Mladena Markača i Ante Gotovine. Upravo je Badžim, kako se ispostavilo, jedna od ključnih osoba u inače iznimno kompliciranoj proceduri za korištenje Tuđmanove dokumentacije pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu na temelju odluka Vlade Ivice Račana iz 2001. Kontroverze počinju već samim činom primopredaje tog gradiva – još i sada obavijenog velom tajne.

Njegovi dokumenti još uvijek su zaogrnuti velom tajni (FOTO: Nacional.hr)

„Gradivo iz ureda predsjednika Tuđmana dolazilo je u pet navrata tijekom 2005. i 2006. godine, a dio preostale arhive stigao je nedavno, ovog ljeta kada smo preuzeli i arhivu iz prvog mandata predsjednika Stjepana Mesića. Dokumentacija je pohranjena u više od 1800 kutija, preuzete su i 173 knjige, 296 video kaseta te značajna količina fotografija i audio-vizualnog materijala“, kaže nam ravnateljica Državnog arhiva Vlatka Lemić, dodajući i da je ta arhiva nedostupna za javno korištenje, jer je pod takvim uvjetima i predana.

Osim uobičajenih rokova – javno arhivsko gradivo u pravilu je dostupno za korištenje 30 godina nakon nastanka, a ako sadrži podatke koji su kvalificirani kao državna tajna i 50 godina – pristup toj arhivi ima i posebni tretman jer o tome odlučuje već navedeno povjerenstvo na temelju posebne procedure.

„Ta procedura mijenjala se tijekom posljednjih godina kao i odgovarajući zakoni. Kod tog gradiva, a s obzirom na to da nam ga je Vlada predala na pohranu, samo Ured vijeća za nacionalnu sigurnost može dati dozvolu za korištenje“, zaključuje ravnateljica Lemić, upućujući nas na dodatne informacije Jozi Ivanoviću, svojem pomoćniku i savjetniku za informacijsku sigurnost koji zbog klasificirane Tuđmanove ostavštine usko surađuje s UVNS-om.

„Pristup klasificiranim podacima uređen je Zakonom o tajnosti podataka, kojim je uređen i postupak za utvrđivanje prava na pristup. Podatak koji je klasificiran može biti dostupan ako su ispunjena dva uvjeta: treba biti službeno potreban u poslovanju i tražitelj mora imati sigurnosni certifikat. Javnost kao takva, pa onda i znanstveni istraživači, nema pristup klasificiranim podacima sve dok se ne deklasificiraju. Samo službene osobe u službenim postupcima mogu pristupiti klasificiranom podatku“, kaže Ivanović, dodajući i da postupak deklasifikacije provodi ono tijelo u okviru čije nadležnosti je podatak i nastao.

Čak je i popis dokumenata klasificiran (FOTO: Novossti)

Pritom, nastavlja Ivanović, UVNS u ovom kontekstu ima ulogu da "olakšava i harmonizira proces deklasifikacije". Kada netko zatraži deklasifikaciju, šalje se zahtjev vlasniku podataka, o čemu se obavještava i UVNS koji daje mišljenje o tome može li se podatak deklasificirati.

„Uglavnom, želi li netko uvid u dokumente iz Ureda predsjednika Tuđmana, treba se obratiti Državnom arhivu koji zahtjev prosljeđuje Vladi. Vlada potom traži mišljenje navedenog povjerenstva nakon čega Vlada donosi odluku može li stranka pristupiti podatku i je li on deklasificiran ili nije. Dosad je bilo između 20 i 30, što službenih, što ostalih zahtjeva za uvidom ili korištenjem gradiva iz Ureda predsjednika Tuđmana. Ne radi se o velikom broju zahtjeva, a većinom su bili službeni. Odbijenih zahtjeva što se tiče službenih tijela uglavnom nije bilo. Imamo i zahtjeva znanstvenika, možda njih desetak, i oni su najdelikatniji“, kaže Ivanović, dodajući i specifične otežavajuće sigurnosne okolnosti zbog kojih se povjesničarima redovito zabranjuje pristup.

Naime, oni kada istražuju neku temu imaju potrebu istražiti i veću količinu dokumentacije. Čitav postojeći sustav propisa je izbaždaren za deklasifikaciju pojedinačnih dokumenata za koje je poznato da postoje, a ne za pregled velikih količina dokumentacije. No istraživač ne može unaprijed znati na koje će korisne podatke naići, niti koje dokumente treba tražiti jer je čak i popis dokumenata po kojem bi on mogao pretraživati, vjerovali ili ne – klasificiran.

„Popis gradiva iz Ureda predsjednika Tuđmana ne možete dobiti jer se po tom cjelovitom popisu može naći podataka koji u svom opisu govore više nego što bi se smjelo govoriti. Dosad nikome nije odobren pristup klasificiranim podacima u fondu Ureda Predsjednika za znanstveno istraživanje. Ako jedan povjesničar dobije odobrenje da pregleda klasificiranu dokumentaciju, bio bi red i bilo bi zakonito da i svi drugi povjesničari dobiju jednaki uvid. Kada jedan dokument date znanstveniku za znanstveno istraživanje gubite pravnu podlogu da bilo kome ne odobrite uvid. Svi su odbijeni upravo iz tog razloga“, kaže Ivanović. No, prema njegovim riječima, izgleda da u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata kojeg vodi dr. Nazor i nema baš previše znanstvenika, jer mu je odobren pristup arhivu predsjednika Tuđmana, uz odgovarajuću odluku Vlade i patronat sigurnosnih službi.

Otkrivanjem dokumenata mogle bi se otkriti i neke neugodne istine (ILUSTRACIJA: insanelymac.com)

„Odobren je uvid kolegama iz HMDCDR-a u dijelu u kojem oni vrše svoj redovan posao i naravno, imaju sigurnosni certifikat. U tom dijelu, oni rade istraživanje kao djelatnici institucije koja je osnovana za određeno istraživanje. Postoji crta službenosti, službene potrebe, i oni na temelju toga istražuju. Istraživačica iz Dubrovnika ne radi u instituciji koja obavlja službeni posao u smislu Zakona o tajnosti podataka. Od UVNS-a, pak, ne bi mogla dobiti sigurnosni certifikat jer ne radi službeni posao u okviru službene institucije u smislu Zakona o tajnosti podataka“, zaključuje Ivanović. Kako nam je još rekao, UVNS i njegovo povjerenstvo imaju ključnu riječ u eventualnom otvaranju Tuđmanove ostavštine znatiželjnicima. Odluku, doduše, donosi Vlada, ali na temelju mišljenja povjerenstva.

Sastav povjerenstva i izvještaje s njihovih sjednica pritom, naravno, ne možete naći u javno objavljenim izvještajima Vlade i UVNS-a. No, kako nam otkriva jedan izvor iz obavještajne zajednice, Povjerenstvo s Joškom Badžimom na čelu ima još pet članova – po jednog iz Ministarstva pravosuđa, Ministarstva obrane, Ureda predsjednika, SOA-e i Državnog arhiva. Doznajemo da su ti ljudi prije posljednje sjednice Vlade jednoglasno zaključili i Vladi dali mišljenje da se dubrovačkoj znanstvenici ne odobri uvid i pristup Tuđmanovoj ostavštini jer je zahtijevala pretraživanje velikog dijela dokumentacije što je, kako tvrdi naš izvor, ostavljalo veliku mogućnost otkrivanja državni tajni. Osim toga, tvrdi naš sugovornik, otkrivanjem nekih dokumenata u tom istraživanju mogle bi se otkriti i neugodne istine o angažmanu Franje Tuđmana, ali i velikih sila u pregovorima o sudbini BiH, uključujući i onaj dio razmjeni teritorija.

S druge strane, pak, nešto ranije dano je zeleno svjetlo dr. Nazoru za pristup Tuđmanovoj ostavštini jer prije svega – ima sigurnosni certifikat UVNS-a, zatražio je točno specificirane dokumente o okolnostima pada Vukovara i ulozi predsjednika Tuđmana, i to po Zakonu o službenoj dužnosti jer je osnivač HMDCDR-a Vlada, a cilj je istraživanje istine o Domovinskom ratu. Osim toga, naš izvor tvrdi da je Nazor zatražio samo dokumente vezane za ulogu predsjednika Tuđmana u obrani Vukovara tijekom sudbonosnog studenog 1991. što je jedan registrator dokumenata koje još, navodno, nije dobio. No pitanje je kako se može istraživati "istina o Domovinskom ratu" kada Vlada uz pomoć obavještajne zajednice određuje ne samo što je povijesno relevantno, nego i tko i što treba istražiti u novoj hrvatskoj povijesti. Tvrdi to i Tvrtko Jakovina, ugledni hrvatski povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ovo kao da je preneseno iz najrigidnijeg komunističkog režima - Tvrtko Jakovina (FOTO: Novi list)

„Prvenstveno, smatram da je nelogično izučavanje 1990-ih bez arhivske građe dostupne svim povjesničarima, a naročito ako je to proglašeno nacionalnim prioritetom. Dokumenti moraju biti dostupni svim istraživačima, a potpuno mi je strano i neprihvatljivo da se odluka o pristupu Tuđmanovoj dokumentaciji donosi uz dozvolu i certifikate sigurnosnih službi. To kao da je preneseno iz najrigidnijeg komunističkog režima ili ako hoćete – jednako je onome da vam oficir Wehrmachta odobrava pristup arhivskoj građi vezanoj uz Drugi svjetski rat.  Ovakvo rješenje je najgore i za ionako slaba povijesna istraživanja u Hrvatskoj, ali i najbolji dokaz onima koji tvrde da je u Hrvatskoj povijest sluškinja politike“, zaključuje Jakovina. Julijana Antić Brautović, kojoj je pristup Tuđmanovim dokumentima odbijen, kazala nam je da od svojeg zahtjeva ne odustaje i da će se žaliti Upravnom sudu.

„Žalit ću se, a naročito zato što mi nije objašnjena pouka o pravnom lijeku, odnosno kome se trebam obratiti nakon odbijanja. Nitko mi nije rekao da za dobivanje zatraženog gradiva trebam imati sigurnosni certifikat, a spremna sam naknadno podnijeti zahtjev za njegovo dobivanje. Uglavnom, ne odustajem“, kazala nam je Antić Brautović. Na ostavštinu prvog predsjednika pohranjenu u Hrvatskom državnom arhivu polaže pravo i obitelj Tuđman, a prema riječima njihovog zastupnika Ante Vukorepe u rujnu bi se trebalo održati ročište po tužbi nasljednika Franje Tuđmana da im se prizna autorsko pravo nad ostavštinom prenesenom u Arhiv.

"Teoretski, netko može napisati knjigu na bazi Tuđmanovih bilješki ili dokumenata iz Arhiva i dobro zaraditi. Gdje je tu obitelj kojoj pripada pravo na tu ostavštinu?" – poručio je Vukorepa u Slobodnoj Dalmaciji. Prema dostupnosti dokumentacije, može se samo cinično zaključiti da je tako nešto teško moguće. Kao da nije dovoljno što su Vlada i sigurnosno-obavještajna tijela u potpunosti onemogućila pristup Tuđmanovoj građi, nastaloj dok je bio na čelu države.

Lupiga.Com via www.novossti.com