Oni koji rone suze za raspalom vladavinom Domoljubne koalicije u prilog svome žalovanju obično navode kako je s odlaskom Tomislava Karamarka s vlasti otišla i posljednja prilika da se „Tita ukloni sa zagrebačkog Kazališnog trga“ i donese Zakon o lustraciji. Lustraciju je i danas, kada je Sabor raspušten, zazivao Željko Glasnović, nesuvislom replikom, kakvih smo se iz njegovih usta naslušali zadnjih mjeseci, otkako ovaj nevješti govornik sjedi u saborskim klupama.

I jedna i druga propuštena prilika, ističu apologeti otišle „smeđe“ vlasti, neophodni su ako se želi obračunati s komunističkim naslijeđem. I ovako sročen redoslijed političkih prioriteta desnice jasno ukazuje zašto se dojučerašnja vlast raspala po dubini i širini, a kada se motivi i polazišta za lustracijski zakon stave na vidjelo, stvar izgleda još beznadnije. Naime, još dok je Domoljubna koalicija bila pri snazi, lustracijski zakon pripremala je Hrvatska stranka prava dr.Ante Starčević s potpuno promašenih polazišta.

Lustraciju je i danas, kada je Sabor raspušten, zazivao Željko Glasnović, nesuvislom replikom (FOTO: Hina)

„Radi se Zakon o lustraciji, moramo kazniti sve komunističke zločine!“, glasila je povika kojom je potpredsjednik Sabora i predsjednik HSP AS-a Ivan Tepeš najavljivao prijedlog lustracijskog zakona. Već iz spomenute Tepešove sentence vidljivo je kako potpredsjednik Sabora nema pojma što je lustracija i koji je njezin smisao. 

Svi zločini, pa tako i oni iz komunizma, kako jugoslavensko samoupravljanje naziva vajni predsjednik HSP-a AS i njegovi istomišljenici, mogu se goniti prema postojećim zakonima. Više ni zastara nije problem, može se nezastarijevanje unijeti u Ustav i udri. Tu su paragrafi, pa zagrabi, nek' isto je i đavolu, i đakonu, rekao bi pjesnik Đ.B. (podaci poznati redakciji).

Zakoni o lustraciji kakvi su doneseni i po kojima se postupalo u zemljama srednje Europe, na koje se zacijelo poziva Tepeš, nešto su drugo. Smisao lustracije u tim zakonodavstvima jest, prije svega, unošenje demokratskih uzusa u institucije koje su izašle iz socijalističkog lagera, unošenje, prije svega, višeg stupnja zaštite ljudskih prava u postupanje institucija - pravosudnih, policijskih, znanstvenih, školskih… A paralelno s demokratizacijom, lustracijski procesi imaju za cilj smijeniti, premjestiti ili na drugi način zaustaviti u djelovanju kadrove koji su se u socijalizmu ogriješili o iste te demokratske uzuse, posebno ljudska prava.

Vidljivo je da u HSP AS-u nemaju pojma što je lustracija i koji je njezin smisao (FOTO: Hina)

Zanimljivo je da se obveza lustriranja u obitelji demokratskih zemalja i višepartijskih političkih sistema posljednjih godina nametala isključivo zemljama proizašlim iz socijalističkog lagera. No, i „stare“ su demokracije poput Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke pedesetih godina prošlog stoljeća donosile razne propise o zabrani ili ograničavanju komunističkih partija, a u provedbi propisa primjenjivale razne metode makartizma, nimalo nježne prema političkim neistomišljenicima u politici, medijima i raznim institucijama sistema. Na to se zaboravilo, lustracija je izjednačena s državama na putu iz socijalizma u demokraciju i nema mrdanja. 

Kada se spomenuti lustracijski ciljevi prenesu na hrvatsku situaciju, vidljivo je da bi lustracijski zakoni bili itekako potrebni za demokratizaciju današnjih institucija koje su u Hrvatskoj postale svrha same sebi. Nema tu, u pravosudnim institucijama, državnoj administraciji, raznim javnim službama i političkim strankama (čast izuzecima kakvih je bilo i u socijalizmu), od demokracije i pluralizma uglavnom ništa. Sistem je „veži konja gdje ti gazda kaže“, prisila mogućeg otkaza ako se komentira rad službe ili izbacivanja iz stranke ukoliko se povrijedi „statut“, jača je od bilo kakve ideološke prisile. O privatnim kompanijama, pa čak i onima koji drže monopole na javno dobro, da se i ne govori. Da nije tako, ne bi bilo ni famoznih „zviždača“. 

Ono što se u socijalizmu na sesijama samoupravne interesne zajednice ili organizacije udruženog rada moglo reći i komentirati, o tome kuda „plovi ovaj brod“, sada se, osim u medijima uz nikakav ili slabašni „out put“, nema ni gdje ni kome. A često nema ni smisla jer se ne zna koji su razvojni ciljevi i kako do njih doći. Mjesne zajednice kao negdašnje „primarne ćelije“ teritorijalne i političke organizacije gotovo i ne funkcioniraju, odlučivanje je preneseno na općinska, gradska i županijska vijeća mahom popunjena kadrovima stranačke mašinerije koja izvršava naloge odozgo ili naprosto vegetira.

I „stare“ su demokracije poput SAD-a i Njemačke u provedbi propisa primjenjivale razne metode makartizma, a ipak je lustracija izjednačena s državama na putu iz socijalizma u demokraciju (ILUSTRACIJA: notesfromaztlan.com)

Da, istina, danas, za razliku od socijalizma, možeš javno ili u kafani potiho, pljunuti na svakog dužnosnika vlasti bez konzekvenci. Možeš pjevati nacionalne budnice i davorije, a možeš se odati i šovinizmu, nekažnjeno. To se ispostavlja kao smisao i rezultat demokratskih promjena kojima je odana i pozitivna lustracijska tradicija u srednjoj Europi.

Lustracija kadrova u Hrvatskoj je potpuno izlišna kada se zna da je ovo zemlja iz koje je na razne načine od 1990. godine do dvijetisućitih otišlo barem pola milijuna ljudi, od toga barem 10.000 raznih dužnosnika, političkih, pravosudnih i policijskih. Posebno kada se zna da je divljački oblik lustracije proveden devedesetih, kada su mnogi Srbi, Jugoslaveni, Bošnjaci i Hrvati (otprilike tim redoslijedom) smjenjivani preko noći, ostajali bez posla, udaljavani, zatvarani, siljeni protiv svoje volje na neki oblik suradnje s novom vlašću kojoj nije trebao nikakav lustracijski zakon. U maloj zemlji dobro se znalo kome treba upadati u stanove a kome ne, koga staviti na popise, gdje, što i od koga tražiti u zamjenu „nediranja“ i golog života.

O praksi „lustracijskoj“ iz ranih devedesetih svjedoče, među ostalim, javne oglasne table današnjih hrvatskih sudova. Dio počišćenih iz devedesetih dan danas traži pravdu, nekima to uspijeva, nekima ne. Ustavni sud tako je nedavno prihvatio tužbu Karlovčanina otpuštenog iz MUP-a u kolovozu 1992. godine pod obrazloženjem da mu brat radi(o) u vojnoj obavještajnoj službi JNA. Pa bi se otpušteni, glasilo je objašnjenje MUP-a, mogao upustiti u neke protuobavještajne djelatnosti. Otkaz su potvrdili Općinski, Županijski i Vrhovni sud, ali je Ustavni sud, eto, gotovo 24 godina kasnije ocijenio da je otkaz nezakonit i vratio sudovima na ponovno odlučivanje.

Na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu Požežanin, također otpušten iz MUP-a krajem 1991. godine, pokušao je potražiti poništenje otkaza nakon što mu to nije pošlo za rukom na domaćim sudovima. Otpušten je pod obrazloženjem da nije pružio dovoljno dokaza da će biti lojalan novoj hrvatskoj vlasti, a uz pravorijek hrvatskih sudova da se nekoga može otpustiti u uvjetima neproglašenog ratnog stanja jer se u njega nema povjerenja, stao je, na kraju, i sud u Strasbourgu. Požežanin je prije otkaza imao 11 godina službe u policiji. Poznat je i „slučaj“ gospićkog općinskog tužitelja Đorđa Kalanja o čijoj je smjeni, u skladu s nepisanim lustracijskim običajima, javnost obaviještena nekoliko mjeseci nakon što je krajem 1991. godine nestao u Gospiću i usmrćen zajedno s više srpskih civila u tom kraju.

Ustavni sud tako je nedavno prihvatio tužbu Karlovčanina "lustriranog" u kolovozu 1992. godine (FOTO: Lupiga.Com)

Samo je jednom odlukom Sabora od 6. listopada 1990. godine, u Hrvatskoj smijenjeno pedeset općinskih javnih tužitelja. Procjene koliko je ljudi smijenjeno, prekomandirano i izbačeno iz sudstva, policije, državnih službi i poduzeća kreću se u tisućama. I to bez, primjerice, postupaka pretvorbe i privatizacije domaćih tvrtki u kojima bi se svim zaposlenicima podijelile radne knjižice radi „preoblikovanja“, pa bi na posao bili pozvani samo podobni. Koliko je na taj način sklonjeno nepoćudnih radnika, rukovoditelja, šefova, sindikalista, može se samo nagađati.

U Češkoj je, primjerice, oko 9.000 dužnosnika i operativaca iz socijalističkog režima „lustrirano“ po slovu zakona, a toliko je u Hrvatskoj zacijelo izbačeno ljudi samo iz stotinjak poduzeća što su prošla pretvorbu u prvoj polovici devedesetih.

I kakva se onda lustracija danas traži u Hrvatskoj? Gledano iz nekog nakaradnog ugla, ima tu još Srba, Jugoslavena i „komunjara“ koje treba smijeniti kako bi se uhljebilo zdrave snage iz do jučer vladajuće opcije. Gledano iz ugla normalne lustracijske prakse u srednjoj Europi, cilj zamišljenog zakona trebao bi biti uspostavljanje povjerenja građana u institucije nekoć zatrovane ideologijom i uspostavljanje nekakve tranzicijske pravde. 

Problem je što su lustracijski zakoni u srednjoj Europi stupali na snagu dok su institucije bile nagrižene socijalističkim jednopartijskim diktatom, a čime su sve danas nagrižene i zbog čega im građani ne vjeruju, to je sasvim druga tema. U Hrvatskoj bi lustracija, recimo, mogla obuhvatiti one koji devedesetih nisu ništa poduzimali dok su nestajali i otpuštani ljudi, dok se otimala narodna i državna imovina, dok su se provodile enormne porezne prijevare, dok su se predavali gospodarski resursi strancima zarad zakulisnih dogovora i radnji.

"Lustrirali" su i mediji, iako tadašnjoj vlasti Zakon o lustraciji nije ni bio potreban (FOTO: Novosti)

Ništa od toga, zacijelo, ne bi donio novi lustracijski zakon „pravaša“ za koje su Jugoslavija i socijalizam zločini sami po sebi, pa svi koji su radili u institucijama te države i tog sistema nemaju što tražiti u tobože demokratiziranim institucijama i sustavu koji je uspostavljen posljednjih 25 godina. Taj „pravaški propis“, s druge strane, posigurno bi sadržavao definicije koje zločinačkim označavaju ovo ili ono iz socijalističke Hrvatske, e kako bi se, i na ovaj način, p(r)ovukla jednakost između, kako se isticalo u dojučerašnjoj vladajućoj koaliciji, „svih totalitarizama“. Moglo se očekivati da bi novi zakon stvorio legalni okvir za sastavljanje raznih popisa članova predviđenih „zločinačkih“ organizacija, što je već viđeno u zemljama koje su donijele lustracijske zakone. Takvim popisima bi se onda mlataralo u javnosti i ucjenjivalo, kako bi se kompromitirali politički protivnici.

Lustracijski zakon u Češkoj, koji se smatra najuspješnijim, nailazio je na ozbiljna sporenja s tamošnjim ustavnim načelima koja su otprilike ista kao i u drugim demokratskim zemljama. Ustavni sud Češke u jednom od važnijih očitovanja o lustracijskom zakonu zauzeo je stajalište da taj propis, iako krši neke od vrednota povelje o ljudskim pravima, ipak nije neustavan jer je donesen u izvanrednim okolnostima nakon sloma jednopartijskog sistema. U izvanrednim okolnostima, kako je znano, i ljudska prava više nisu što su bila. U Hrvatskoj nije na djelu izvanredno stanje pa bi zakon koji obilato zadire u paletu ljudskih prava bio neustavan. Ili se mi ipak varamo u pogledu izvanrednog stanja…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".