Bivši saborski zastupnik HDZ-a Jerko Rošin, poznat kao garant Ivi Sanaderu da neće pobjeći iz zemlje dok mu traje suđenje, predstavio je u Hrvatskom novinarskom društvu svoju zbirku pjesmica Uprknuća. Lupiga je iz pera novinara Indexa Ilka Ćimića svojevremeno recenzirao Rošinove serotvorine i došao do zaključka da se radi o vrhuncima hrvatske poezije, o novom pravcu pjesništva koji bi se na policama mogao nalaziti pod oznakom - koruptivna lirika. Najtoplije vam preporučujemo da se uputite, budući da se koruptivne lirike nećemo riješiti tako brzo kako su mnogi očekivali.

 

Jerko ROŠIN, rođen je 5. listopada 1942. u Splitu, a do sada je objavio “Čudnovate pjesmice”, zbirku pjesama za djecu koju je objavio početkom stoljeća, a uskoro se očekuje zbirka ozbiljne poezije, pomalo neozbiljna naslova “Saborske pjesmice" koju i predstavljamo u ovoj recenziji.

Zbirka ima oko 200 pjesama, a prema sudeći riječ je o genijalnom djelu, koje nas neće samo ostaviti bez riječi i novčanika, nego će uspostaviti i novi pjesnički pravac kojeg na ovom mjestu priručno nazivamo - "Koruptivna lirika". Isti pravac gotovo dva desetljeća njeguje Hrvatska pjesnička zajednica, ali ovo će biti prva objava.

Prije nego što uđemo u analizu djela pjesnika Rošina valja naglasiti njegove korijene. Naime, Rošin već godinama pripada grupaciji pjesničke zajednice koja je u svojim samim počecima, prije dvadeset godina kada se društvo povijesnih pjesnika počelo okupljati po barakama, njegovalo sasvim ozbiljnu liriku sa snažnim, čvrstim, kratkim i jasnim strofama s naoko željeznom aliteracijom. Glavne su odlike bile anafore (figure ponavljanja) koje su obično pozivale na širinu postojanja, ne nužno čovjeka kao individue i pripadnika neke grupe, nego i naroda koji je često u takvim pjesmama, nekada i odama, bio "izabran". Često i od Boga. Taj snažni pjesnički ritam koji je nalikovao na koračnice bio je dominantan čitavo jedno desetljeće.

Hrvatska pjesnička zajednica početkom stoljeća mijenja stil nakon što je upokojen vođa Franjo Tuđman. Prije deset godina bio je očit utjecaj Europe i europskog podneblja na stihove ovih pjesnika. Glavnu ulogu tada preuzima romantik i vizonar, pjesnik Ivo Sanader koji će ostati upoznat kao literat koji nije stvarao vlastite poeme, ali njegov odabir prijevoda stranih autora bitno je utjecao na čitav niz članova Hrvatske pjesničke zajednice koje su bili opčinjeni nastupom kao miševi na Hansovu flautu iz bajke braće Grimm.

Sanaderova lirika bila je putena, puna raskoši i izobilja, a njegova djelima odlikuje prije svega hiperbolistički stil isprepleten epitetima, s čestim upotrebama sinegdoha. Sanader se u samom početku nije libio dotaknuti samog ruba pornografije, no vještim manevriranjem izlazio bi brzo iz tog prostora, taman toliko da ga ne svrstaju, nedajBozaniću, u erotomana.

Prije godinu i pol, nakon što se Sanader umorio te povukao iz lirskog života, pjesničku zajednicu na opće iznenađenje preuzima i žena koja je do tada u zajednici bila ono što je Vuk Stefanović Karadžić bio u srpskoj kulturi - zapisivač(ica). Jadranka Kosor je nanovo podsjetila pjesnike na njeno rano remek djelo o "obeščašćenim krizantemama", gradeći usput autoritet na liku "Inspektorice Kvokoš", da bi iznenađujuće u svoja dijela sve češće počela ugrađivati litote - stilske figure sasvim oprečne hiperboli. Sa čestim mejozama i naglašavanjem ženskosti svog rukopisa udarila je novi pečat pjesničkoj zajednici pokušavajući dokinuti svo sladostrašće Sanaderova osebujna stila.

Poznavajući ne samo povijest Hrvatske pjesničke zajednice, nego i sadašnje stanje te zajednice te moderne pravce koruptivne lirike s naglaskom na Remetinečki stil, sasvim nam je razumljiva ne samo neodlučnost nego i dvojba pjesnika Rošina. U nekim pjesmama gotovo se i doslovno osjeća pjesnikovo razapnuće kao i djelovanje različitih struja koje prijete njegovoj osebujnosti, ali i opstojnosti kao slobodna čovjeka. Rošin - sasvim je jasno - voli i cijeni Sanaderov pjesnički stil, ali poštuje i novi pravac kojeg njeguje pjesnikinja Kosor, što umnogo opravdava česte upotrebe amfibolije - riječi u dvoličnom značenju i smislu koja se temelji na dvoznačnosti riječi i izreka ili na dvosmislenosti konstrukcija. Dvosmislenost nastaje zbog mogućnosti dvojake interpretacije, pa stoga ne iznenađuje Rošinov stil. No, krenimo u analizu samih pjesama.

MRGA

Kad postadoh mrga s Markovog trga
mnogima sam bio zanimljiv i mio.
Ali kada mrga postane tek kvrga
sva bliskost odšeta kvrga svima smeta.

Na ovom komadu Rošinove poezije  vidi se njegova puna zrelost, potpuno drugačija od Kosoričinih krizantema i premijerkine glumljene nevinosti koja graniči s teatralnošću hinjena neznanja. Pjesnik Rošin u ovoj tankoćutnoj pjesmi, ZNA SVE. On je pun znanja i čezne za novim, no pjesma je prije i nakon svega oda Sanaderovoj putenosti upravo u personifikaciji "kvrge". 

BILO MI JE LIJEPO

Bilo mi je lijepo dok sam gledo slijepo
gledaš, a ne vidiš vidiš što ne vidiš.
Ali, avaj jao kad sam progledao
shvatih zašto lijepo bijaše gledat slijepo.

Pjesma "Bilo mi je lijepo" mogla bi vrlo lako biti ako ne vrhunac takozvane koruptivne lirike, onda sigurno vrh remetinečkog pravca iste lirike. Pjesnik vječne dvojbe ostavlja onom koji čita. Da li onaj koji nije gledao sada vreba na one kojima bijaše lijepo, da li je možda slijepac akter koruptivnog događanja ili je ipak bio slijep onaj koji nije vidio da je mogao uživati? Odgovore na pitanja Rošin, blagošću naratora, ostavlja čitatelju. U toj vječnoj dvojbi čitatelja djelo živi i dalje. To je, složit ćete se, odlika samo pravih pjesnika.

12. 01. 2008.

Čuj što Sabor ječi od utaman riječi
a sve to što zbore je da se dodvore.
Ili da se svide kad ih kući vide
zar će bit’ ovako zasjedanje svako.

Još jedna briljanta Rošinova pjesma i opet sjajna upotreba amfibolije. Sasvim je jasno da Rošin ne želi ići ad hominem. NE! Ne, on ne želi ići protiv čovjeka! Pjesnik Rošin ne želi čak nikog ni imenovati, ali isijava njegova želja da vrisne, da kaže, da pokaže il' barem ukaže! Ali nedostaje mu snage, volje i da li možda i hrabrosti? U stihu - "zar će bit’ ovako zasjedanje svako", jasno je pjesnikovo mirenje sa svijetom i povratak u tišinu dostojnu neshvaćene genijalnosti.

POPLAVA

Postavite brane na sve svijeta strane
jer prijeti nam prava pravcata poplava.
Sve se više diže grlu je sve bliže
i sve jače dreči ta poplava riječi.

Pjesmom "Poplava" Rošin jasno daje do znanja da želi biti dio struje Hrvatske pjesničke zajednice, ali i ostati poseban i svoj, što nimalo nije lako. Luka Bebić sa svojom haiku žabom te posebice Damir Polančec s elegijom o Josipu u Izraelu udarili su visoke kriterije, koje pjesnik Rošin odnosi jednom "poplavom" koja sve ruši. Ta pjesnička snaga urušava sve. Ta bujica nosi i odnosi sve, pa i hrvatsku pjesničku zajednicu, koja napokon pada pod "poplavom riječi". Sjajan epitaf. Genijalan.

Ilko Ćimić

Lupiga.Com