Prvi dodir s euforijom što je nosi SP u Brazilu događa mi se u taksiju, dva dana prije utakmice s Brazilom. U radijski eter javlja se čovjek, jasno mu po glasu čuješ da je u pitanju penzionisano lice. Tema je predstojeća utakmica Vatrenih s Brazilom. Penzionisano lice govori: "Usporedite plaću našeg trenera s plaćama ostalih trenera. A on se toliko trudi i daje sve za hrvatsku reprezentaciju i hrvatski narod!" Na kraju rečenice penzionisano lice se zagrcne i brizne u plač. Žao mu je Kovača. Izbornik Kovač plaćen je 120.000 kuna bruto, a prosječna mjesečna primanja penzionisanih lica u Hrvatskoj kreću se oko 3.300 kuna. Nogometna reprezentacija koja iza sebe ima ovakve penzionere ne mora brinuti za svoju budućnost.

Ovu sliku iz taksija na uvid dajem kako bih predočio dašak navijačkog ludila koje prožima svaki kvadratni metar Hrvatske, ne ostavljajući prisebnima ni najiskusnije među nama. Javljali smo se, eto, radio postajama i putem radio valova nogometašima u Brazilu slali dobre navijačke vibracije; automobile smo okitili zastavicama i haube im presvukli kockastim plahtama; iz ormara smo izvukli vuvuzele, zviždaljke, klepetaljke i petarde; ambiciozniji među nama napunili su okvire vatrenog oružja što ga nelegalno drže u podrumima i na tavanima; kupili smo navijačko pivo i navijački kiseli kupus (uistinu se može naći u prodaji) i čekali da stvar napokon počne.

A onda su na travnjak Arene Corinthians u Sao Paolu istrčali njihovi i naši. Naši lijepi kao anđeli, njihovi ružni kao poreznici. Naši zgodni i visoki, njihovi patuljasti, zdepasti i nikakvi. Naši bolji, njihovi gori. U jedanaestoj minuti utakmice Marcelo je zabio sam sebi. Vodimo protiv Brazila jedan – nula. Pucamo i urličemo, veselimo se i vuvuzelimo, ločemo, mezimo kobasice i navijački kiseli kupus, grlimo jedni druge i kunemo se svim što nam je sveto: najbolji smo na svijetu!

Najbolji na svijetu bili smo do 29. minute, kad je Neymar zabio s ruba šesnaesterca. U 79. minuti japanski sudac Yuichi Nishimura svirao je (nepostojeći) penal za Brazil, od kojeg se Hrvatska, kako kod kuće tako i u Brazilu, do kraja utakmice neće oporaviti. Najbolji, najljepši i najviši na svijetu izgubili su utakmicu, a mi smo u domovini masovno stali praviti kosooke voodoo lutkice i u njih zabijati igle. Naslovnice dnevnih novina su vrištale: Hrvatska je pokradena! Još jednom smo se prepoznali u ulozi žrtve, kukali smo i proklinjali neprijatelja s Dalekog istoka.

Neymarov gol iz penala u 79. minuti utakmice Brazil - Hrvatska  (FOTO: HNS/Drago Sopta) 

Trajao je taj očaj i u očaju ničim izazvan ponos puna dva dana, dok nam srca nije razgalila gologuzost nogometnih reprezentativaca. Paparazzo fotografije gole Ćorlukine, Lovrenove i Srnine pozadine bacile su u drugi plan nepravdu koju nam je nanio japanski djelitelj pravde i nepravde. Veselje gologuzih mladića u trenucima opuštanja razgalila je i oraspoložila naciju, ali samo na trenutak, dok iz Brazila nije stigla vijest da su Vatreni nezadovoljni medijskim tretmanom koji u prvi plan ističe njihovu zaigranu golotinju. Nogometaši su proglasili silenzio stampa pa čitatelji, gledatelji i slušatelji ostaše bez nogometaških izjava da će iduća utakmica biti teška te da će dati 120 posto od svojih mogućnosti.

Zaposlena, nezaposlena i penzionisana lica stoga su osula drvlje i kamenje na novinare: tko su te barabe da kvare lijepu, gologuzu atmosferu vatrene reprezentacije! Za to vrijeme reprezentativni golaći našli su se u udarnim vijestima internetskih portala na svim meridijanima i paralelama, kao da su tukli Brazil osam naprema nula. Naročito oduševljenje pokazala je svjetska gay zajednica. Na portalu gay.net priča o gologuzim Hrvatima istaknuta je kao hot topic, a fotografija na kojoj se naši izabrani nogometaši brčkaju u bazenu markirana je oznakom photo of the day.

Sudac Nishimura mogao je odahnuti, nitko više nije zabijao igle u voodoo lutkice s njegovim likom, niti je tko pričao o spornom penalu kojim je pomogao Brazilcima da pobijede Hrvatsku. Golim nogometaškim guzicama zabavljali smo se sve do srijede, kad je na rasporedu bila druga utakmica Vatrenih. Usred amazonske prašume, u Manausu – gradu Mister Noa, čekao nas je okršaj s Kamerunom.

Slavlje hrvatskih nogometaša na utakmici s Kamerunom (FOTO: HNS/Drago Sopta)

Na taj dan smo opet trčali u shoping centre po navijačko pivo, kobasice i navijački kiseli kupus; opet su nas u shoping centrima dočekivale i otamo nas ispraćale umorne prodavačice koje su vlasnici natjerali da odjenu dresove reprezentacije; opet smo mahali zastavama, duvali u vuvuzele i bacali petarde; opet smo se neskromno zaklinjali da smo najbolji na svijetu i da nas nitko ne može zaustaviti na putu do titule svjetskog prvaka.

Arene Amazonianaša izabrana vrsta istrčala je odjevena: dresovi, gaćice, štucne. Kao i za vrijeme utakmice protiv Brazila, u jedanaestoj minuti Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i drugi hrvatski gradovi i sela našli su se pod baražnom vatrom. Vodimo jedan – nula; pucamo i urličemo, veselimo se i vuvuzelimo, ločemo, mezimo kobasice i navijački kiseli kupus, grlimo jedni druge i kunemo se svim što nam je sveto: najbolji smo na svijetu! U 29. minuti nije se dogodilo ništa. U 79. minuti nije bilo penala. Japanski sudac Yuichi Nishimura bio je nekoliko tisuća kilometara udaljen od travnjaka stadiona u Manausu. U drugom poluvremenu Kamerun smo pregazili kao plitak potok. Četiri naprema nula, bila je to najveća pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskim prvenstvima.

Iduće jutro nas je boljela glava od mamurluka, što nas nije spriječilo da na internetu pretražimo sve postojeće strane medije, e kako bi se nauživali pohvala upućenih pristojno odjevenim hrvatskim nogometašima. Sad čekamo ponedjeljak i utakmicu s Meksikom. Ako reprezentacija  pobijedi – Hrvatska ide u drugi krug i dalje, sve do finala, jer, bože moj, mi smo najbolji na svijetu i nema te sile koja će nas zaustaviti. Ako izgubimo, bit će to nepravedan poraz uzrokovan vječitom mržnjom svijeta prema svemu što je hrvatsko. U tom slučaju Brazil ćemo pamtiti po nepravdi i golim guzicama. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNS