Svjetsko rukometno prvenstvo u Kataru obilježava se ovih dana na hrvatskim televizijama i jednom intrigantnom televizijskom reklamom stanovite teleoperaterske kompanije. U njoj dvojica reprezentativnih igrača Hrvatske glume Arape na pustinjskom pijesku, služe se pametnim telefonima pred svojim šatorima i na koncu s tribine navijaju za – Hrvatsku. Ali, nije ta etno-doskočica ono što je zaista intrigirajuće; značenja se na uzbudljiv način rascvjetavaju tek pošto naletimo na vijest da golemu većinu posjetitelja u katarskim sportskim dvoranama ne čine, na primjer, lokalni srednjoklasni dokoličari, nego plaćeni navijači, štoviše, gastarbajteri.

Govoreći o Kataru danas, općepoznato je da taj neovisni emirat ima najveći BDP po stanovniku na svijetu, a zahvaljujući upravo kolosalnim zalihama nafte i prirodnog plina. No to se na šest sedmina stanovništva od ukupnih oko dva milijuna ljudi ipak ne odnosi. Samo jedna sedmina predstavlja domicilni živalj, sa svim građanskim i ostalim pravima, dok preostali spadaju među spomenute radne imigrante. Oni dolaze mahom iz Azije, od Pakistana do Filipina, i angažirani su najčešće pod okolnostima kakve nije poznavao niti rani industrijski kapitalizam. U okviru tzv. kafala sistema rada, naime, njihov je status nerijetko nadomak ropskom. Pasoši su im oduzeti, ušteđevine zadržane s rokom isplate krajnje neizvjesnim, uvjeti stanovanja bijedni do strašni. U većini javnih prostora, recimo šoping-centara, pristup im je zabranjen, osim u funkciji čistača ili pripadnika osiguranja čija je dužnost uglavnom da paze kako neki od njihovih sunarodnjaka ne bi ušao u centar.

Same radne okolnosti koje more te jadnike najbolje ilustrira podatak da ih je posljednjih godina na izgradnji sportskih objekata i popratne infrastrukture poginulo više tisuća, ili su umrli po svojim kampovima uslijed iscrpljenosti i bolesti. Tamošnje je sportsko graditeljstvo i dalje izuzetno propulzivan sektor: Katar nije samo domaćin aktualnoga rukometnog svjetskog prvenstava, nego je predviđen i za ugošćenje nogometnog 2022. godine. Nije pritom jako važno što ta zemlja jedva i da ima reprezentacije, kao i svoje autentične lige, jer sve mogu kupiti na svjetskom tržištu, baš kao što kupuju i navijače, inženjere ili liječnike.

Krajem 2013. godine razgovarao sam s dvojicom hrvatskih radnika, iskusnih bauštelaca čije firme povremeno nalaze vrlo pristojan angažman u arapskim državama. Nisu željeli da im prezimena ikad budu objavljena, ali su iskazali jasnu potrebu da negdje javno zavape o tome što su na zajedničkim gradilištima prolazili njihovi niskokvalificirani kolege iz Nepala, Šri Lanke ili Bangladeša. Rekao bih čak da ih je očito progonila neka vrsta loše savjesti zbog šutnje o klasnom iživljavanju kojem su svjedočili. A hrvatski mediji nisu se zainteresirali oko njihove muke, nego su u to doba pisali o ratu domaćih developerskih klanova Ingre i IGH-a koji su se u Kataru počupali nad gradnjom jedne od rukometnih dvorana iz kojih nam danas stiže vedra satelitska snimka.

Izgradili gastarbajteri: Umjetni otok (FOTO: Wikipedia)

U toj idili unajmljeni navijači dakle imaju jedinstvenu poziciju, određenu tržištem bez granica; nakon redovne 11-satne radne smjene raspolažu mogućnošću da za honorar od desetak američkih dolara, plus sendvič i sok, provedu par sati u klimatiziranim hramovima sporta nadižući buku te izvodeći s vremena na vrijeme po tribinama one poznate žive valove u meksičkom navijačkom stilu, jer to producenti i režiseri prenosa osobito cijene. Baš kao u mokrim snovima našeg Zdravka Mamića kojem samo jedna unosna naftna bušotina nedostaje pa da naseli maksimirsko gledalište navijačima plaćenim po kolu i trijumfalno zaokruži svoju privatnu obmanu za iščezle mase, uobičajeno zvanu hrvatski nogomet.

Logično, posjetitelji u velikom broju pohode katarske rukometne inscenacije, jednostavno nemajući izbora. A s takvom pretpostavkom našlo bi se drukera i za Mamićev klub, uz pomak od stare formule kruha-i-igara: oduzmi kruh i tako ih natjeraj da prate igru. Ako je Dinamo utoliko nedovršen projekt, zbog razmjerno spore akumulacije kapitala, Katar je dosljedna nova baza svjetskog hiperkomercijaliziranog sporta, i ne čudi što se najveće priredbe usmjeravaju tamo, nedostatku autentične navijačke zajednice usprkos. Svakako ih neće remetiti ulični bunt obespravljenih domorodaca, kao na lanjskom svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu. Katar je stoga istinsko pervertirano čedo globalnog te globalističkog kapitala, onoliko koliko je primjerice islamistički terorizam izravni produkt zapadnjačkih liberalnih demokracija i njihovih vojski.

Ipak, nečem veoma korisnom uči katarski primjer, omogućujući precizan uvid na malom, laboratorijski idealnom uzorku. A što se nas tiče, smještenom između hrvatskih rukometaša koji u marketinškoj komediji zabune glume Arape koji glume Hrvate i hrvatskih radnika koji su na istim lokacijama u Perzijskom zaljevu grubo izgubili eventualnu političku nevinost. Kao što neki zapadnoeuropski radnik nema visoku nadnicu po sebi, nego uvelike zahvaljujući teroru nad radom i prirodom u zemljama Trećeg svijeta, tako ni hrvatski radnici u Kataru ne mogu ispred rođenog nosa previdjeti suštinsku bliskost s najprezrenijima na svijetu. I nakon toga se ne mogu više s elitom poistovjećivati ni u prigodno razbarušenim reklamnim spotovima. Jer nema granice među proleterima koja ne šteti bar jednoj strani, a na krajnju korist tek krupnog kapitala.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia