Kaže Miroslav Ilić da će, na kraju karijere pjevača narodnih pjesama, što je bitno različito od folka, vratiti se u rodne Mrčajevce. Selo na jugu Šumadije, između Čačka i Kraljeva. Svaka čast. Kud tebe netko ne predloži za predsjedničkog kandidata. Ne bi ti smetalo ničije blato donijeto iz neke zabiti na gumenim čizmama, opancima ili cokulama, niti bi iskazivao radost što ti je zakonita žena stopostotno nacionalno čista. Ti ne bi pokušavao razbiti cjelinu zbog sitnoga ćara

Kaže Miroslav Ilić da će, na kraju karijere pjevača narodnih pjesama, što je bitno različito od folka, vratiti se u rodne Mrčajevce. Selo na jugu Šumadije, između Čačka i Kraljeva. Svaka čast! Bravo Miki! Da smo nekada imali pameti, pa nekoga nagovorili da tebe predloži za predsjedničkoga kandidata ili cijele bivše države ili jedne od njenih sastavnica, manje bismo pogriješili nego davno odlučenim, a nikad zaboravljenim izborom. Izabranih više nema među živima, a nama su ostale rane koje ne zarastaju.

Miroslav Ilić (FOTO: Depo.ba)

Ti se vjerojatno ne bi hvalio kako si, najprije, u prvom izdanju – kako sam, a u sljedećem – kako smo - rušio zemlju u kojoj si dobro živio. Ne bi ti smetalo ničije blato donijeto iz neke zabiti na gumenim čizmama, opancima ili cokulama – ta ti bi znao o kojoj je vrsti obuće, o kakvim nogama i kojim težacima riječ. Ne bi iskazivao radost što ti je zakonita žena stopostotno nacionalno čista, ne bi nikoga pozivao u rat znajući da ima mjesta za sve. A i na poziv se vjerojatno ne bi odazvao, jer si sigurno odavno, još u Mrčajevcima, naučio, da ne zvoni jedan novčić sam u džepu, moraju biti bar dva, a još bolje i jače zveče ako ih je više.

Ti ne bi pokušavao razbiti cjelinu zbog sitnoga ćara, jer bi znao da ćeš uvijek biti na gubitku. Ljudi se tebi raduju, vole kad ih posjetiš, ne treba organizirati prijevoz autobusima iz enklava i „pod mus“, uvijek si dobrodošao. Mogu te počastiti večerom, ali i ne moraju, ne očekuješ da ti gepek automobila napune kojekakvim autohtonim đakonijama, možeš ti sebi sam platiti butelju dobroga vina i pršut. Pa, ako hoćeš, platit ćeš to i pokloniti i svojim domaćinima, neće ti biti prvi put.

Nešto se ne mogu prisjetiti kad je neki političar počastio domaćine ili goste iz svoga džepa, makar običnom i jeftinom kavom. Primjećujem samo da se bez imalo neugodnosti šepire za stolovima prepunima kojekakvih delicija i nije im neugodno. Kao da su oni baš ti bogovi pali s neba na tjeme. Nesvjesni da su samo pukim slučajem i eventualno konstelacijom zvijezda u nekoj fazi njihovih života tu gdje jesu. Ima i boljih od njih, i sposobnijih, i obrazovanijih, i pametnijih, koji ipak samo rade posao koji znaju.

 
Detalj iz Mrčajevaca (FOTO: MonteZaro)

Ti, Iliću, imaš bogomdani glas i znaš pjevati, pa jedino to i radiš. Nisi od onih koji mogu biti ministri svih mogućih, postojećih i novoizmišljenih resora, rukovodioci svih svijetu potrebnih djelatnosti, savjetnici za sva područja ljudskoga življenja. Tvoj je zadatak, kojega si apsolutno svjestan i s poštovanjem ga odrađuješ, da razgaljuješ, uveseljavaš, dopunjuješ, spajaš. U svakoj državi i na svakom mjestu ovoga svijeta. Pa ljudi su na svim paralelama i meridijanima isti, vole muziku, vedrinu, dobro raspoloženje, bezbrižnost, makar sve bilo kratkotrajno i nakon pjesme ih čekale njihove muke. Ti im bar znaš priuštiti tu kap veselja, koju oni ne odbijaju. To je kap spasa. Najviše za one s brdovitoga Balkana, jer ne moraju slušati lažna obećanja, prepirke sa dna ljudskoga dostojanstva, pratiti razne stupnjeve grabežljivosti, različite oblike nepoštenja, biti dovođeni u situaciju da se osjećaju bezvrijedno i nesposobno, ne zbog sebe, nego zbog tih bogomdanih vođa.

Zato je, Miroslave Iliću, puno bolje živjeti u rodnim Mrčajevcima, nego u prelijepom i modernom Haagu, otmjenom zatvoru u zagrebačkom Remetincu ili beogradskom Okružnom. Ili zauzeti mjesto, prije vremena, na Novom bežanijskom, ili Mirogoju, ili u bilo kojoj aleji velikana, ali, ipak, u mezaru.

Lupiga.Com