Novi Zakon, čiji vam nacrt donosimo, komplicira proceduru odbijanja obaveznog cijepljenja djece i ostalih pacijenata i propisuje: „Informirani pristanak podrazumijeva pravo pacijenta prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički ili terapijski postupak na temelju potpune i pravodobne upućenosti i informiranosti o karakteru i ozbiljnosti njegove bolesti, općoj prirodi, rizicima i ozbiljnosti predloženog tipa liječenja ili zahvata, mogućnostima uspješnog liječenja, dostupnosti i rizicima alternativnih metoda liječenja, te eventualno o eksperimentalnoj prirodi predloženog zahvata ili liječenja. Iznimno od stavka 1. ovoga članka ne može se odbiti provođenje programa obveznog cijepljenja.“

Cijepljenje prema mandatornim programima ipak ostaje zakonska obaveza i to ne samo prema važećem Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, već i prema novom Zakonu o zaštiti prava pacijenata čiji je nacrt upravo dovršen i u posjedu Lupige. 

Članak 6. istog zakona koji sada definira pravo pacijenta na suodlučivanje u liječenju, odnosno na prihvaćanje ili odbijanje pojedinih dijagnostičkih ili terapijskih postupaka, u nacrtu novog zakona postaje članak 13. koji glasi „Informirani pristanak podrazumijeva pravo pacijenta prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički ili terapijski postupak na temelju potpune i pravodobne upućenosti i informiranosti o karakteru i ozbiljnosti njegove bolesti, općoj prirodi, rizicima i ozbiljnosti predloženog tipa liječenja ili zahvata, mogućnostima uspješnog liječenja, dostupnosti i rizicima alternativnih metoda liječenja, te eventualno o eksperimentalnoj prirodi predloženog zahvata ili liječenja. Iznimno od stavka 1. ovoga članka ne može se odbiti provođenje programa obveznog cijepljenja.“

Osim što je gramatički pun pogrešaka, članak 13. bi trebao ispraviti koliziju između još nepromijenjenog Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i aktualnog Zakona o zaštiti prava pacijenata na koju su se pozivali predstavnici inicijative za pravo na slobodno odlučivanje o cijepljenju, tvrdeći da krovni zakon koji regulira prava oboljelih poništava obvezujuće odredbe „nižeg“ zakona. 

Iako Ustavni sud u ožujku prošle godine nije prihvatio takvo stajalište, kreator zakona očito smatra da čak dva zakona moraju regulirati istu materiju. 

Podsjetimo, Ustavni sud je 2014. godine ocijenio da samostalna odluka roditelja hoće li cijepiti svoju djecu nije njihovo ustavno pravo i da je obveza cijepljenja u skladu sa zakonom i Ustavom, te je odbio prijedlog ocjene ustavnosti obavezne imunizacije djece koji je podnio bračni par Gašprotić iz Gračišća i udruga "Život ili cijepljenje" iz Zagreba.

USUD je, baš kao i Ured pravobraniteljice za djecu, pitanje obaveznog cijepljenja ocijenio isključivo „medicinskim pitanjem“, kao i to da je pravo djeteta na zdravlje jače od prava roditelja na izbor. 

Pitanje obaveznog cijepljenja Ustavni sud je proglasio isključivo „medicinskim pitanjem“ (FOTO: Pixabay)

Pored ove novosti, nacrt novog Zakona o zaštiti prava pacijenata ukida instituciju lokalnih i nacionalnog Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata i uvodi dosta složenu i nejasnu birokratsku proceduru u slučaju žalbe na postupanje zdravstvenih radnika i ustanova. 

Umjesto na obraćanje specijaliziranom povjerenstvu, autor zakona upućuje osobe kojima su uskraćena prava da se žali ustanovi koja mu je ta prava uskratila, zatim nadležnom gradskom uredu za zdravstvo, pa Ministarstvu zdravlja, pučkom pravobranitelju i Upravnom sudu. 

S obzirom na rokove od osam i 15 dana koji su dopušteni raznim instancama koje će sudjelovati u rješavanju žalbi, osoba koja se žali na npr. nepoštivanje prava na ustupanje kompletne medicinske dokumentacije može potrošiti čak mjesec i pol dana dok joj Ministarstvo zdravlja ne sastavi konačno rješenje protiv kojeg nema mogućnosti žalbe. Ukoliko ministarstvo ne udovolji zahtjevu za ostvarivanje prava pacijenta, žalitelj će se moći obratiti Upravnom sudu. 

Iako je dosadašnje institucionalno rješenje za provedbu zakona jedna od većih katastrofa zdravstvenog sustava, jer nijedno povjerenstvo nije radilo svoj posao, predloženo je rješenje sasvim sigurno još gore, budući da nacrt zakona ne predviđa nikakvo specijalizirano neovisno tijelo za edukaciju o pravima pacijenata i provedbi zakona. 

Pozitivna novost u nacrtu Zakona je uvođenje instituta anticipirane naredbe koji se provlači kroz nekoliko članaka. 

U članku 22. definirano je da pacijent može imenovati osobu koja će umjesto njega potpisati suglasnost kada nastupe okolnosti zbog kojih neće biti sposoban samostalno donijeti odluku o prihvaćanju ili odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka (gubitak svijesti, teže duševne smetnje, te gubitak poslovne sposobnosti). To se mora sročiti u formi javnobilježničke isprave čiji je sadržaj svaki zdravstveni radnik dužan poštivati. 

Budući da se izrada svih zakona u Ministarstvu zdravlja odvija u najstrožoj tajnosti, na reakcije javnosti i zainteresiranih udruga civilnog društva ćemo morati pričekati do službene objave prijedloga tih akata.  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay