Kad sam završio treći razred osnovne nisam bio ni svjestan jedne važne životne činjenice. Na početku četvrtog razreda se vršila selekcija, odlučivalo se ko će učiti ruski, a ko engleski jezik. Cijelo to ljeto su se potezale veze, od sekretara partije, preko predsjednika opštine i direktora škole. Da se sinovi i kćerkice ubace u “engleze”.

Mom ocu je bilo neugodno da urgira. Da me “uglavi”. A mogao je. Kao što ga je bilo sram da traži veći stan, poput sijaseta njegovih partijskih drugova. Na pitanje moje majke, zašto ne traži trosoban, odgovarao je:

- Ankice, pusti to, koji će nam kurac tol’ki stan?! 

Tako sam ja na kraju ostao “rus”.

Sjedim iza kuće i nasipam treći. Ili to bijaše četvrti džin-tonik. Nešto se zezam sa svojim sinom Filipom. Puštam pjesme iz mladosti, tako je inače kad me “malo” uhvati, a usput provjeravam njegovo znanje. Zna, pizda mu materina!

I Cepeline i Hendriksa i Springstina i Flojde. Počinje pjesma “I will follow” od U2. Ne pitam ga da odgovori. Misli mi bježe u mladost. Slavonski Brod.

Kafe “Narcis”. Slavonke su bile zajebane. Njima nisi mog’o prodavati Merlina i Dugme, k’o našim Bosankama, koje nisu bile toliko zahtjevne. Mor’o si znat’ te “strane”. Sjećam se, ljeto, pun podijum,1986. godina. Kreće pjesma. Ide “I will folow”. U2. Album “Boy”.

Na početku si još mogao i šutit’, al’ kad je nastupio refren “Walk away, walk away!”, morao si nešto i izustiti, inače nema ništa od odvođenja cure u parkić iza kafane “Kod Strikana”.

Ono što sam ja razumio i pjevao iz sveg glasa, umjesto “Walk away, walk away”, bilo je: ”Od tuve, do tuve!” U svoj onoj gužvi i galami to je prolazilo. Nanizalo se par dobrih cura iz “Narcisa” to ljeto.

Gledam u ovog svog mlađeg sina. Rođenog Amerikanca. Kontam da li da mu prepričam ovu priču. Da se ćaća malo pohvali. Nakon kraćeg razmišljanja odustajem. Nasipam još jedno piće, pa ću na počinak. Već je skoro pola deset. Sve u svoje vrijeme. Sve u svoje vrijeme.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube