Gledate grupni portret šestorice ljudi čije su pregovore o rješenju jugoslavenske političke krize negdje u ovo doba prije 22 godine s iščekivanjem pratili svi od Triglava do Gevgelije. Vremena su bila ozbiljna pa fotoreporteri nisu mogli šefove jugoslavenskih republika zamoliti da stanu prema visini, ili blokovima koji su se unutar pregovora stvorili. Odgovor na pitanje o čemu su ovi ljudi zaista pregovarali manje je važan u odnosu na dilemu koliko je krvavi rasplet što će uslijediti ovisio o njima. Danas su živa još samo dvojica, a svi su iza sebe ostavili potomke, no tek su rijetki krenuli očevim putem

Na fotografiji vidite grupni portret šestorice ljudi čije su pregovore o razrješenju jugoslavenske političke krize negdje u ovo doba prije 22 godine s iščekivanjem pratili svi od Triglava do Gevgelije. Vremena su bila ozbiljna, predratna pa fotoreporteri nisu mogli šefove jugoslavenskih republika zamoliti da stanu prema visini, ili blokovima koji su se unutar pregovora već stvorili. Tko zna zašto, na čelo je tako stao Momir Bulatović (Crna Gora), zatim slijede Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina), Slobodan Milošević (Srbija), Kiro Gligorov (Makedonija), Franjo Tuđman (Hrvatska) i Milan Kučan iz Slovenije.

Među živima su danas još samo Bulatović i Kučan (FOTO: mkd.mk)

Odgovor na pitanje o čemu su ovi ljudi zaista pregovarali manje je važan u odnosu na dilemu koliko je krvavi rasplet jugoslavenske krize što će uslijediti ovisio (samo) o njima i politikama koje su zastupali, a koliko i o tada još živućoj JNA, međunarodnim faktorima, ekstremistima raznih fela i paravojnim formacijama koje se u tom trenutku već formiraju. O tim 'nijansama', primjerice, vodio je računa i Haaški sud pa nije svu šestoricu namjerio izvesti pred lice pravde, a i one koje je među njima optužio, tretirao je različito – Milošević je 'istrunuo' u pritvoru suda, Tuđman se našao na optužnici, a Izetbegović je spominjan u predistražnim radnjama Tribunala. U svakom slučaju, 22 godine kasnije među živima su od jugoslavenskih lidera iz 1991. tek Milan Kučan i Momir Bulatović, a samo u dva slučaja (Tuđman i Izetbegović) politički utjecaj obitelji 'očeva nacije' nastavlja se i održava preko nasljednika računajući na svojevrsnu besmrtnost, dok za Miloševićeve u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga u Srbiji nema mjesta, iako se nikad ne zna. Slučaj 'Gligorov' ovdje je slučaj je za sebe.

Momir Bulatović

Najmlađi sudionik pregovora o 'miru u Jugoslaviji' (rođen 1956.) danas živi u Beogradu i, kako pripovijeda u rijetkim istupima, bavi se biznisom, ima firmu. Prije će biti da se beogradski politički establišment nekako odužio Bulatoviću za sekundiranje Miloševićevom konceptu 'rješenja' jugoslavenske krize, omogućivši mu lagodan život nakon odlaska iz politike. Toliko se Bulatović opustio da mu se događaju noćni susreti sa policijom u pijanom stanju, poput onoga u rujnu 2010. godine. Malo tko je mogao pretpostaviti da će se relativno brzo povući iz politike nakon što je do svoje 45. godine bio predsjednik Socijalističke Republike Crne Gore, član predsjedništva SFRJ, premijer i predsjednik Savezne, 'krnje' Jugoslavije, predsjednik nekoć najveće crnogorske partije, Demokratske partije socijalista. U Crnoj Gori politički otpisan, a u Srbiji nepotreban i nepodesan za jače političke stranke.

Bulatovićev najzapaženiji javni istup od rata na ovamo (FOTO: blic.rs)

Iako crnogorski politički lider koji je osnovnu i srednju školu završio u Zadru u Hrvatskoj, Bulatović je ustvari Beograđanin, u tom gradu je rođen i proveo najveći dio života. U jeku pregovora o prekidu rata u Bosni i Hercegovini Bulatović je ostao bez sina Boška, koji je u 18-oj godini života umro od posljedica teške bolesti. Supredsjedatelj međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji lord Owen u svojoj knjizi o raspadu Jugoslavije opisuje napore koje je i osobno poduzeo da se Bošku Bulatoviću osigura liječenje u Velikoj Britaniji, ali ništa nije pomoglo.

Alija Izetbegović

Jedini među šestoricom pregovarača o ratu i miru u Jugoslaviji koji nikada nije bio član Komunističke partije. Kao takav i predani vjernik sklon filozofskom i publicističkom radu, u jugoslavenskoj federaciji biva više puta pritvaran, posljednji put 1983. godine zbog dokumenta „Islamska deklaracija“. Nedugo po izlasku iz zatvora osniva Stranku demokratske akcije, čiji je predsjednik bio praktički do smrti. Član i jedno vrijeme predsjedavajući predsjedništva BiH, neupitni ratni i mirnodopski lider Bošnjaka u BiH.

Politički kontinuitet alije Izetbegovića nastavio je sin Bakir (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon smrti Alije Izetbegovića (Bosanski Šamac 8.8.1925. – Sarajevo, 19.10.2003.) dio SDA ostaje pod kontrolom njegova sina Bakira Izetbegovića. Još za Alijina života Bakir je prisutan na odgovornim dužnostima u državnom aparatu i u stranci, smatralo ga se neslužbenim šefom obavještajne zajednice BiH za vrijeme rata i u neposrednom poraću. Trenutno je član predsjedništva BiH, a zasad mu ne uspijeva postati i predsjednikom SDA ili to, smatraju neki, ni ne želi. U stranci dijeli vlast sa Sulejmanom Tihićem, ali je u državnim strukturama mnogo jači od Tihića, dijelom i zbog neusporedivo većeg imetka od svog suparnika. Na putu je da ostvari i veću moć u politici i u državi od svog oca čija će mu povijesna uloga ipak ostati nedosegnuta.

Slobodan Milošević

Na politički i društveni kontinuitet obitelji Izetbegovića u BiH ili Tuđmana u Hrvatskoj, potomci Slobodana Miloševića u Srbiji pouzdano ne mogu računati. Od trenutka kada je, 1. travnja 2001. godine Slobodan Milošević stigao u beogradski Centralni zatvor po optužnici za zlouporabu položaja i ovlasti (šverc preko državne carine i sumnje na naručivanje ubojstava političkih protivnika), politička i životna putanja tog predratnog beogradskog bankara i lokalnog partijca ušla je u tamu koja će Miloševića u sobi zatvora u Scheveningena kod Haaga progutati 11. ožujka 2006. godine. Čovjek koji je ubrzo iz CZ-a prebačen u Haag kako bi se suočio sa najtežim optužbama s kojima se bilo koji Europljanin suočio još od Drugog svjetskog rata i procesa u Nürnbergu naovamo, samo nekoliko mjeseci i godina prije toga bio je „faktor mira i stabilnosti na Balkanu“ i višekratni pobjednik raznih demokratskih izbora u Srbiji. Nesagledive posljedice politike raspamećenog nacionalizma koju je Milošević zastupao i predstavljao pod egidom zaštite Srba, bile su ratovi, etnička čišćenja, masovna ubojstva, deportacije civila, što je Milošević, braneći se u Haagu, pripisivao stoljetnoj međunacionalnoj mržnji na ovim prostorima, kaosu raspada Jugoslavije i utjecaju međunarodnih faktora.

Iz Rusije s ljubavlju - Marko Milošević i Mirjana Marković (FOTO: tuzlalive.ba)

U Srbiji su 2001. godine sazrele političke i sigurnosne prilike za obračun sa Slobodanom Miloševićem i njegovom politikom koji nije mimoišao ni članove njegove obitelji. Supruga mu Mirjana Marković optuživana je za političku korupciju, pa se na mig obavještajnih struktura sklonila u Rusiju, ne došavši ni na pogreb muža. U Rusiji je i sin, Marko Milošević, koji se prema mnogim procjenama od istražnih organa koji ga sumnjiče za šverc u vrijeme sankcija, više skriva od negdašnjih ortaka u „poduzetništvu“ koje mu se razvijalo za vrijeme očeva režima. Čak i da nije tako, sa svojim intelektualnim kapacitetima Marko teško da bi bio i parlamentarni zastupnik očeve Socijalističke partije Srbije koju je Ivica Dačić nekim čudom na velika vrata vratio na političku scenu Srbije. Kćerka Marija Milošević živi u Crnoj Gori, njezina sadašnja destinacija nije slučajan izbor jer se i brat Slobodana, Bora Milošević, izjašnjavao kao Crnogorac, a u Crnoj Gori je i živio do smrti u siječnju ove godine. U današnjem SPS-u ne ubijaju se previše od spominjanja svog prvog predsjednika, ali u politici samo mijena stalna jest.

Kiro Gligorov

Tko je mogao pretpostaviti da će od šestorice lidera jedino na Kiru Gligorova biti izvršen atentat kakav je, prema tadašnjoj propagandi, brižljivo spreman na glavne političke aktere jugoslavenske drame? Doduše, i bombardiranje Banskih dvora iz aviona JNA u jesen 1991. godine smatra se pokušajem uklanjanja Franje Tuđmana, no to djelo ipak ima više obilježja rata ili terorizma nego klasičnog atentata. Pokraj službenog automobila makedonskog predsjednika aktiviran je 3. listopada 1995. eksploziv od kojeg je smrtno stradao njegov vozač, dok je Gligorov pak teško ranjen, kao i neki slučajni prolaznici. Eskalacija krize međunacionalnih odnosa u Makedoniji koja će uslijediti nakon tog čina, ukazuje na moguće motiv uklanjanja Kire Gligorova s političke scene.

U slučaju članova obitelji Kire Gligorova nije dolazio u obzir nepotizam prisutan kod ostalih jugoslavenskih lidera - sin Vladimir Gligorov ugledni je ekonomist (FOTO: wikimedia.org)

Sudionik antifašističke borbe, svjedok zasjedanja AVNOJ-a, lider makedonske komunističke partije, a zatim i tamošnjih socijaldemokrata. U pregovorima oko razrješenja jugoslavenske političke krize zastupao je ideju konfederalizacije jugoslavenske države i njezina pristupanja EU. Posvjedočio je da su Tuđman i Milošević glatko odbili ponudu EU da se Jugoslavija integrira u Uniju uz financijsku injekciju Bruxellesa kako bi se spriječio rat. Tolerantni i staloženi pacifist kakvih je bilo malo kad ih je najviše trebalo. Rođen je u Štipu 3. svibnja 1917., umro u Skopju 1.siječnja 2012. Dakako da u slučaju članova obitelji Kire Gligorova nije dolazio u obzir nepotizam i društveni darvinizam prisutan kod ostalih jugoslavenskih lidera. Iz braka sa Nadom Gligorov, prvi makedonski predsjednik imao je dvije kćeri i sina koji je ugledni ekonomist nastanjen u Beču.

Franjo Tuđman

Gotovo da ne prođe mjesec, a da se u Hrvatskoj ne otkrije neki spomenik ili bista prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (Veliko Trgovišće 14.5.1922. – Zagreb, 10.12.1999, Zagreb). Trend sakralizacije Franje Tuđmana obrnuto je proporcionalan spremnosti države da javnosti dade na uvid dokumente koji pobliže otkrivaju njegove političke metode, poteze i motive, o čemu je i Lupiga nedavno pisala kroz komentar Viktora Ivančića. Veliko je pitanje koliko je i hrvatski narod spreman na punu istinu o događanjima koje oslikava i grupni portret na početku ovog teksta. Tuđman polako prelazi o bajku koja više ima veze s mitom o rađanju države i nacije iz pepela, nego sa stvarnim povijesnim i političkim prilikama koje sudionicima često nisu davale previše izbora kod primjene metoda koje su kasnije postale predmet interesa Haaškog tribunala.

Obitelj Tuđman na okupu (FOTO: Nacional.hr)

U ideologiji HDZ-a njezin osnivač, nakon pobjede Tomislava Karamarka na unutarstranačkim izborima, ponovo zauzima vidno mjesto, nakon što je Ivo Sanader Tuđmana smjestio u ropotarnicu stranačke povijesti. Karamarko je spreman i članovima obitelji Tuđman dati značajniju ulogu u stranci. To se prije svega odnosi na Miroslava Tuđmana, koji je kod oca prolazio različite faze političke milosti. Kao ratni šef jedne od tajnih službi, Miroslav Tuđman je u mirnodopsko doba, što je uslijedilo, jedno vrijeme bio u nemilosti svog oca. Sanader ga je potpuno marginalizirao, a Miro je sada saborski zastupnik i član šireg vodstva stranke. Mlađi sin Franje Tuđmana, Stjepan-Štef pojavio se nedavno na jednom stranačkom događanju. Ni u vrijeme očeve dominacije on nije obnašao neke važnije stranačke dužnosti. Štef se bavio biznisom, neuspješno, kao i sestra mu Nevenka. No, i sadašnji šef HDZ-a sličan je kalibar. Biznis, i to onaj van ureda, praktički u živom kontaktu, na ulici, puno mu je bliži nego politika i korporativni menadžment. Nije isključeno da se za Miroslava i Stjepana nađu neke važne funkcije u vlasti koje će se Karamarko, prema svemu sudeći, dočepati kroz koju godinu.

Milan Kučan

Janez Janša optužio je prilikom svog nedavnog političkog brodoloma da iza operacija njegova smjenjivanja s mjesta premijera stoji Milan Kučan. Da li je moguće da 72-godišnji Kučan, posljednji šef Komunističke partije Slovenije i prvi slovenski predsjednik, iz mirovine koju već desetljeće provodi u svom domu u ljubljanskoj četvrti Murgle, iz pozadine dirigira osnovnim političkim koncima u Deželi? Bit će ipak da je Janši opet potrebno nešto antiljevičarske šarže kako bi mobilizirao svoje pristaše.

Htio je ostati u besprijekornoj političkoj uspomeni Slovencima (FOTO: revijaobrazi.si/Peter Irman)

Kučan se mudro povukao u političku mirovinu 2002. godine iako je sigurno još mogao biti faktotum na slovenskoj političkoj sceni. Htio je ostati u besprijekornoj političkoj uspomeni Slovencima kao političar koji je u turbulentnim vremenima zračio mirnoćom i promišljenošću. Ostao je i primjer političara koji dugogodišnju državnu apanažu nije iskoristio za bilo kakav luksuz, a o korumpiranosti da se i ne govori. Isključen je i politički i društveni nepotizam Kučanovih. Prvi slovenski predsjednik ima dvije kćeri, Špela je arhitektica, a Ana etnologinja.

Lupiga.Com