Bivši urednik web portala Nacionala, Hrvoje Šimičević, prokazuje još dvije neistine - ili je možda preciznije reći laži - aktualnog predsjednika Ive Josipovića. U razgovoru za Net.hr, naime, Josipović je tvrdio da nije preko patera Ivana Tolja, sive eminencije Styrije, pokušao mijenjati naslov nad intervjuom koji je dao Nacionalu. Šimičević tu uvjerljivo dokazuje da je predsjednik lagao, kao što čini i u slučaju Josipovićeve tvrdnje da je osobno tražio da se naslov u Nacionalu promijeni "jer nije odgovarao sadržaju". Elem, po svemu sudeći na čelu države imamo čovjeka sklonog sitnim lažima, a tko sitno laže - rekao bi narod - ni krupna laž mu nije strana

Bijelo Franje (ilustracija by Alem Ćurin)

IVINA TOLJAGA BOŽJA

Tajna uspjeha intervjua s predsjednikom Ivo Josipovićem, koji je na Net-hr-u objavljen prošli petak, u tome je što je novinarka Ana Benačić, za razliku od dobrog dijela kolega koji su imali istu čast, uvela neobični novum u recentnije hrvatsko novinarstvo: naime, pitanja.

Ta nadasve čudna praksa da novinar postavlja pitanja svojim sugovornicima, posebno kad mu sučelice sjedi poglavarko, gotovo da je izumrla iz hrvatskog medijskog prostora. Umjesto pitanja, novinari imaju neobičan običaj da svome sugovorniku postavljaju odgovore. Praksa, doduše, nije od jučer. Na ovim prostorima postoji više od pola stoljeća, a intenzitet iste je ovisio o tome da li je preko puta sjedio Drug Tito, Franjo Tuđman, Ivo Sanader ili Stjepan Mesić. Novinarsko postavljanje odgovora opet je, po svemu sudeći, procvalo dolaskom Ive Josipovića na Pantovčak. O čemu je riječ? Kad, primjerice, novinar sugovorniku postavi odgovor od kojeg se sastoji cijeli intervju: "Navedite mi sve vaše uspjehe u dosadašnjem mandatu", sugovorniku ne preostaje ništa drugo nego da uspostavi žanrovski balans i jednostavno u priču uvede pitanja. Primjerice: "Lijep dan, zar ne?".

UREDNIK NACIONALA: Predsjednik Josipović pokušavao je uređivati naše novine

VIKTOR IVANČIĆ: Televizijska demisija

Nitko ne zna kako je postavljanje odgovora za vrijeme intervjua ušlo u hrvatsko novinarstvo, ali pojedinci sumnjaju da bi moglo imati veze sa svekolikom zadovoljštinom koja iz toga proizlazi. Kad novinar svome sugovorniku umjesto pitanja postavlja odgovore svi pucaju od sreće: i urednik i izdavač i oglašivač i distributer i sugovornik, odnosno jedni te isti. No, kao što znamo, ništa nije idealno na ovom svijetu, pa tako ni novinarska vještina postavljanja odgovora. Dobar dio rizika na plećima je postavljača odgovora, a istinski hazard kojem je izložen rezimira ona stara pučka poslovica: ne postoje glupa pitanja već samo režimski novinari.

Novinarka Net.hr-a Ana Benačić u razgovoru s predsjednikom Josipovićem (FOTO: Net.hr)

Za razliku od toga, novinarsko postavljanje pitanja znatno je neizvjesnija disciplina, jer sugovornik nikad sa sigurnošću ne može znati njegov epilog. Evo nekoliko poučnih primjera: kad novinarka Ana Benačić pita predsjednika Josipovića: "Smatrate li da je Ivica Đikić zaista trbuhozborac političara, što se da iščitati iz istog Vašeg odgovora (aludiranje na predsjednikovu nedavnu tvrdnju da je Đikić zapravo potpisao tekst Milorada Pupovca, op. H.Š.)?", predsjedniku ne preostaje ništa drugo nego da ostane u gabaritima rasprave: "Gledajte, on je znao napisati dobre tekstove, pogotovo književne". Ili, kad novinarka konstatira: "Pupovca ste optužili i za narušavanje međunacionalnih odnosa (predsjednik je nedavno doslovno kazao kako Pupovac "u mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta...", op. H.Š.), Josipović kristalno jasno odgovara: "Nije baš tako bilo (...)".

Ili, kad se novinarka uhvati za predsjednikovu rečenicu u kojoj ovaj kaže kako bi trebalo 'isključiti mogućnosti da tvrtke koje se bave medijima i informacijama u svojim aktivnostima imaju i druge stvari – prodavanje krumpira ili gradnju nebodera', pa ga pita: "To govorite za Europapress Holding?", budući da je vlasnik ove kompanije Ninoslav Pavić ulagao i u nekretnine te radio s Adriatica.net-om Marka Vojkovića, što zna svaki prosječni građanin ove države. Predsjednik na to odgovara: "To zaista ne znam i ne mogu komentirati". Ili, kad novinarka pita s kojim je tvrtkama, uz redovan posao, Josipović poslovao, jer je možda vrijeme da 'javnost zna taj podatak': "Bilo je sigurno pedesetak različitih subjekata i pitanje je bi li bilo korektno da iznosim kome sam davao pravne savjete vrlo osobne i poslovne naravi." Ili kad novinarka podsjeća predsjednika kako je 'U Nedjeljom u 2 ostavio dojam da je dobit Emporiona', tvrtke njegovog prijatelja Marka Vojkovića iz afere ZAMP, 'oko milijun kuna', te da se radi o 'papirnatoj dobiti', premda izvješća objavljena u tjedniku Novosti, poput onog iz Fine, pokazuju da Vojković od Hrvatskog društva skladatelja izvlači živi novac: "Da, to je informacija koju sam dobio i koja, kažu, odgovara stvarnosti (...)", odgovorio je, među ostalim, predsjednik.

Ili, kad novinarka otvara pitanje prošlotjednog teksta u kojem sam napisao kako je Ivo Josipović u nekoliko navrata nastojao mijenjati naslov intervjua u pokojnom Nacionalu, gdje sam donedavno radio, premda je isti odgovarao sadržaju, te da se u njegovo ime istim povodom redakciji javio pater Ivan Tolj, koji prima plaću u Styriji (Večernji list, 24 sata), suprotstavljenoj medijskoj kompaniji. Josipović je odgovorio kako je istina da je 'pokušao promijeniti naslov', ali 'ne preko patera Tolja'. Naslov je pokušao mijenjati u dva navrata, jer isti 'nije odgovarao sadržaju intervjua', odnosno bio je 'izvan globalnog sadržaja' intervjua, odnosno nije bio 'etički' i predstavljao je 'zlouporabu', a ne slobodu uređivačke politike, što će reći da je tekst bio u 'sukobu s naslovom'. Josipović svoj čin ne vidi kao utjecaj na uređivačku politiku, jer je, kaže, intervju dominantno njegov iskaz pa on ima pravo da se usuglašava oko naslova te da naslov u tom slučaju 'nije sasvim' stvar uređivačke politike, a još je k tomu prije intervjua kao uvjet 'tražio da se usuglasimo oko naslova'. "A ako ja i predlažem neku promjenu, tko kaže da se to mora prihvatiti", poručio je na kraju predsjednik.

Pater Ivan Tolj neuspješno je intervenirao u Nacionalu da se promijeni naslov nad intervjuom s Josipovićem (FOTO: gornjamocila.blogspot)

Budući da sam, shvatili ste, izraziti pristaša pitanja kao takvih, vrijeme je da osobno doprinesem buđenju izumrle tradicije, a vezano uz potonju problematiku spornog naslova. Dakle, kako odgovoriti ovom obilju obmana? Odakle početi?

Primjerice od teze izrečene tri puta u intervjuu, kako 'naslov nije odgovarao sadržaju intervjua', odnosno da je tekst bio u 'sukobu s naslovom'? Inicijalni naslov koji prema Josipoviću nije odgovarao sadržaju intervjua odazivao se na ime "Pola mi kabineta ide u Vladu". Što je predsjednik rekao u tom intervjuu? Na novinarkinu konstataciju kako se, neposredno nakon minulih izbora, sprema 'pravi mali egzodus s Pantovčaka u Banske dvore', predsjednik je, među ostalim, rekao: "Da se našalim, pola mog Ureda seli se u Vladu (!)", i onda to potkrijepio nimalo šaljivom izjavom kako u Vladu odlazi najmanje troje njegovih dotadašnjih podređenika, uz napomenu kako ima još 'naznaka nekih akvizicija' . Ako je slikoviti naslov, kako vidimo, odgovarao slikovitom sadržaju, zašto se predsjednik toliko uzbudio zbog njega?

Budući da ne znamo precizan odgovor, možemo samo pretpostaviti da je razlog bojaznan kako će njegovu konstataciju o 'pola Ureda' koji mu seli u Vladu netko 'krivo' shvatiti. Primjerice, premijer. Ali, onda nije problem u (ne)istinitosti i (ne)etičnosti naslova usporedimo li ga sa sadržajem (jer u naslovu nije stajalo da u Vladu idu njegovi 'poslušnici'), već u predsjednikovim kalkulacijama i pripadajućim političkim motivima. Josipović to, međutim, u prošlotjednom intervjuu nije ustvrdio, već je rekao kako je intervenirao jer se radilo o naslovu koji ne odgovara onomu što je on rekao, što je, dakle, obična neistina: naslov je odgovarao sadržaju, ali ne i predsjedniku. Da je tome doista tako, svjedoči činjenica da je predsjednik, citirat ćemo ga, bio zadovoljan finalnim 'prihvatljivim naslovom', koji je glasio: 'Pola mi kabineta ide u Vladu', uz dodatak iz teksta 'ali oni nisu moji ljudi', što znači da je uredništvo izašlo i u susret njegovim strepnjama. Ali, kako to da je tvrdnja 'Pola mi kabineta ide u Vladu...' odjednom postala 'prihvatljiva', dok je prije bila 'zlouporaba' koja 'ne odgovara sadržaju'?

Mada, slutim, zadovoljstvo je bilo samo djelomično.

Razgovor zbog kojeg je pater Tolj intervenirao u Nacionalu (SCREENSHOT: Nacional)

Naime, tek tada u priču ulazi pater Ivan Tolj: nakon svega navedenog, nazvao je poznanika iz Nadzornog odbora, zamolivši ga da kaže uredniku Nacionala kako bi trebalo promijeniti naslov! O tomu da je famozni pater doista u ime predsjednika zvao redakciju Nacionala, nema nikakve sumnje.

Zapravo, to je najzabavniji dio cjelokupne priče već od prvog dana kad je dotični nazvao Nacional. Do te razine da je redakcija u istom broju na 10. stranici, nedaleko od intervjua s Josipovićem, objavila sljedeće: "Redakcija Nacionala moli uvažene pripadnike klera, trenutačno angažirane u moćnim medijskim kućama, da ne pokušavaju kod nas intervenirati za svoje prijatelje ili poznanike. Faljen Isus i Mafija!". Ova ljupka subverzivna porukica, upućena rečenom pateru, uvrštena je u rubriku pod imenom Pregled tjedna, koncipiranu kao više-manje aforistički kalendarić minulih događaja. Promatrajući je s odmakom, rubrika se pokazala kao sasvim legitimna riznica povijesti, nad kojom bi se možda posramio i legendarni Obrad Kosovac.

Predsjednik, međutim, tvrdi da preko patera nije pokušao mijenjati naslov. Stoga se u tom svijetlu nameće nova serija pitanja, nakon što su ona iz prošlog teksta bila bazirana na premisi da je predsjednik zamolio Tolja da učini baš to. Elem, kako je pater Tolj uopće doznao za naslov u Nacionalu? O tome je znalo samo uže uredništvo Nacionala, novinarka i predsjednik Ivo Josipović. Možda je, čisto iz sprdačine, Patera nazvalo uredništvo Nacionala, otkrilo mu naslov i reklo da ih sad, ako mu nije problem, natrag nazove i lijepo zamoli da ga promijene?

Pater Ivan Tolj za oltarom (FOTO: ktabkbih.net)

Ili, ukoliko pretpostavimo da ga je pateru ipak prišapnuo Josipović, ali da ga doista nije nagovarao da zove u druge redakcije poradi naslova koji mu se ne sviđa, već mu se na kavici na Pantovčaku intimistički izjadao, te da je ovaj to ipak, samoinicijativno, bez znanja predsjednika na koncu i učinio, kako je to izgledalo? Naime, na što je nalikovao dijalog njih dvojice, rekonstruiramo li ga prema gore navedenim podacima?

- Dobar dan gospodine predsjedniče!

- Hvaljen Isus pateru.

- Izgledate mi nešto zabrinuto...

- A, pusti me, oni bedaci iz Nacionala popit će mi živce. Uporno stavljaju naslov koji nema veze sa sadržajem, mada u intervjuu stoji identična moja izjava...

- Ma zamisli bahatosti! Sad ću ih nazvati!

- Nemoj slučajno! Ne želim preko tebe mijenjati naslove u medijima koji su ti konkurencija.

- Dakle, ne daš mi da zovem konkurenciju dok mi u isto vrijeme bez imalo nelagode pričaš o njihovim naslovima i uređivačkoj politici?

- Tako je.

- Siguran si da ne želiš preko mene utjecati na naslov u Nacionalu?

- Preko tebe? Preko mene mrtva!

Ukoliko dakle predsjednik nije naredio rečenom pateru da zove u redakciju Nacionala, već je Tolj to samoinicijativno napravio, možemo li taj izrazito oksimoronski postupak utjerivanja biča u tuđu medijsku avliju - odnosno autocenzuriranja tuđih medija - ovjekovječiti novom kovanicom?

Toljaga Božja? Ivina Toljaga Božja?

Što bi to moglo biti?

Ivina Toljaga Božja je degenerirana verzija autocenzure - dosta popularne kategorije u hrvatskom medijskom prostoru - koja se od konvencionalne autocenzure - kad mediji ili vlasnici nameću cenzuru sami sebi - razlikuje po činjenici da medijski djelatnik nastoji autocenzuru uvesti u konkurentske medije s kojima nema nikakve veze. U autocenzuri država ili moćnik predaju cenzorsku palicu medijima i samim time obesmišljavaju izravnu cenzuru kao takvu, dok Ivina Toljaga Božja tu istu palicu (ili toljagu, svejedno) pokušava predati mediju u kojem ne radi niti je s njime tikve sadio.

Kad se postupak Ivine Toljage Božje javno razotkrije, onda utjelovitelj iste, sukladno svom inicijalnom pozivu, zauzima svetačku pozu i prekjučer tvrdi Novom listu kako u svemu tome 'ne vidi ništa zanimljivo', te da ima 'friendly odnose s čitavim nizom ljudi'.

Kako nazvati cjelokupni slučaj? Možda je najbolje staviti naslov 'koji ne odgovara sadržaju'. Na primjer: "Pola mi prijatelja drži medije u Hrvatskoj. Ali oni nisu ljudi".

Naime, ako su Josipovićevi medijski prijatelji i poznanici, zajedno s njim, toliko aktivni zbog jednog nadasve benignog i nimalo zlonamjernog naslova - koji je, zapravo, najmanje bitan u priči - što su tek kadri učiniti u slučaju kad, primjerice, neki manjinski tjednik sustavno piše o aferi ZAMP u kojoj se predsjednikovo ime spominje i u naslovima i u sadržaju?

Hrvoje Šimičević

Lupiga.Com