Jutro, kraj ožujka, budim se usred krize zbog koronavirusa, pandemije stručnog naziva COVID-19. Imam osjećaj da se već mjesecima nalazim u ratnom stanju: ograničeno kretanje, ograničen rad trgovina, zatvorene trgovine, zatvoreni obrti, dva puta dnevno pred TV-om ili mobitelom iščekujući novo izvješće s fronta, koliko nas je zaraženih, koliko nas je stradalih, koliko ih je u Italiji, koliko u Španjolskoj, je li SAD sve prešao, je li karma uistinu toliko slatka da je virus donijela i gospodinu premijeru Borisu Johnsonu, čovjeku zvanom „krdo“? Istina je, karma je stvarno kurva. Slatko se nasmijem, njemu sve najbolje. 

Ratno stanje, rekoh, Krizni stožer se javlja u 9 ujutro, krizni stožer se javlja u 16 sati, staloženo, mirno, sve je pod kontrolom. Hvala im, i meni je drago da konačno, barem uslijed krize takve vrste i barem za sada, situacija djeluje pod kontrolom. Ipak, mislim si, što im drugo preostaje? Priznati da će se u slučaju eksponencijalnog rasta hrvatsko zdravstvo srušiti kao kula od karata u naletu bure pod Velebitom? Kako znam? Možda griješim, nadam se. Hrvatsko zdravstvo? Griješim, nadam se. 

Već danima su počele kružiti teze kako će naš svijet zauvijek biti drugačiji. Ne samo u Hrvatskoj, svugdje. Hoće li Europska unija preživjeti ovu krizu? Hoće li se neke članice okrenuti spasiteljima Rusima, idolu Putinu, čovjeku koji malo tvrdi da korone nema, pa mu se broj preko noći eksponencijalno poveća, tako da na koncu prijeti višegodišnjim kaznama za kršenje njegovih odredbi u zemlji gdje korone gotovo da i nema? Je li tu foru naučio od Vučića? Jesu li i ruski doktori slali svoje žene u šoping u Italiju gdje zbog virusa prevladavaju popusti? 

Kinezi šalju svoje doktore, specijalne timove. Hvala im! Iskreno, bez ironije ili sarkazma, u Europi to nitko nije napravio. Šteta jedino što su kineske vlasti dugo šutjele i svoje doktore zatvarale kada je trebalo svijetu obznaniti što se u Wuhanu događa. Grižnja savjesti je gadna stvar. Grižnja savjesti? Ispričavam se, svaka je (ne)prilika dobra za novi geopolitički uspjeh.

Gledamo u budućnost iščekujući kraj karantene, kraj rata, kraj Stožera, kraj te zbunjujuće i zabrinjavajuće situacije (FOTO: HINA/EPA/Joedson Alves)

Brojke su sada dobre, sve ide na povjerenje, rekli bismo. Nebitno, u teškim trenutcima se vide heroji. U doba epidemije ljudi su u svojim kućama, imaju vremena razmišljati, razgovarati, analizirati ... Evo, svi se pitaju što će biti s našim društvom, svi najveći umovi daju svoje analize, čekaju nas dugoročne promjene, kažu totalitarizmi. Neću ih nabrajati, ali ću ih parafrazirati. Sve će biti drugačije nakon krize, diktatori će postati još veći diktatori, vlade će nas još više kontrolirati, naše će se slobode izgubiti, progutati će ih protu-panične mjere koje će nam prodati pod foru da su potrebne radi naše zaštite, svi ćemo iz toga izaći malo manje slobodni i malo više uvjereni u sigurnost naše budućnosti. 

Hoće li EU preživjeti? Znam, već sam se to pitao, ali ne škodi ponoviti. Doći će nam Rusi, doći će nam Kinezi, ili možda će samo doći njihovi trgovački putnici kako bi nas uvjerili u svoju humanost. Rekao bih, svaka čast, ali od kada je čovjeka, niti jedna država svijeta nije pomoć pružila zbog čiste humanosti, neće ni sada. Ali barem su došli, iz Europe su se do prije nekoliko dana pitali kako će i kojim novcem koga financirati. Promišljeno nema što, ali i nevjerojatno patetično te birokratski nepodnošljivo. 

Je li to novost za EU? Pa i nije, novaca će biti, ne brinite, smislit će se neki plan, ali do tada će dežurni šakali već odvući dobar dio ljudi prema idejama povratka nepostojećem zlatnom dobu velikih država-nacija, kada je najvažnije bilo gledati sebe, a druge tko … ma znate već, nešto kao i sada uostalom. Ništa novo, nakon svake krize EU samovoljno skida dio sebe i baca ga u jamu gdje još uvijek zasada uspijeva držati te šakale, nešto poput antiteze Prometeju, riskira život i ogromnu patnju ne kako bi nekome podarila vatru za preživljavanje, već vatru za paljenje vještica. 

A mi, obični smrtnici? Gledamo u budućnost iščekujući kraj karantene, kraj rata, kraj Stožera, kraj te zbunjujuće i zabrinjavajuće situacije. Govore nam da će sve biti drugačije, da će svijet biti drugačije mjesto, naše društvo, naše vrijednosti, naši životi. No, znate što? Neće. Ništa se neće promijeniti jer ćemo mi uvijek biti isti, mi, ljudi. Ne možete vodu pretvoriti u vino, koliko god vam to neki htjeli prodati. Ljudski rod je takav, po prirodi većinom izuzetno kratkovidan. Problem počnemo rješavati tek kada smo ga toliko zakuhali da ga više ne možemo ignorirati ili gurati pod tepih. Možda griješim, možda je naša vrsta pametna, ali nije mudra. Istina, imamo automobile, imamo avione, imamo industriju, pametne telefone i tehnologiju koju nam omogućava nevjerojatne podvige. Ipak, toliko smo glupi da nismo u stanju shvatiti da u tom procesu uništavamo jedni druge i naš jedini dom u ime novca, pohlepe i moći. Toliko smo glupi da vjerujemo kako ćemo uvijek pronaći neko rješenje za svaki naš problem usput, onako, taman prije nego li bude prekasno. Ne čudi me, do sada smo u tome uspijevali. 

Nemojte me krivo shvatiti, to što potenciram glupost naše vrste ne znači da ne prihvaćam sve one sociopsihološke komponente čovjekovog života, varijable koje utječu na naše postojanje i ponašanje, ali i dalje smatram da smo glupi. Možda činjenice govore drugačije, možda sam samo okorjeli pesimist, možda, ali to ne osjećam i, što je meni najvažnije, to ne vidim oko sebe. Vidim ljude kako pjevaju na balkonima, plješću, ali vidim i ljude koji nakon tjedan dana to više ne rade jer prividna bliskost u čovjeka ne treba puno vremena kako bi prerasla u zasićenje i nervozu, ljutnju, dosadu, sumnju i agresiju. Vidim ljude koji se tuku zbog wc papira, vidim želju da se javno iznesu na stup srama imena svih onih u karanteni, vidim što strah budi u čovjeku. Hvalimo se ponovo pronađenim životnim vrijednostima ljubavi, bliskosti, dobrote i obitelji, onih temeljnih i najvažnijih odnosa koji čine čovjekov život, a ja se samo pitam koliko će nam malo vremena trebati da poslije korone na njih ponovo zaboravimo i gurnemo ih u drugi plan. 

Vidim ljude kako pjevaju na balkonima, plješću, ali vidim i ljude koji nakon tjedan dana to više ne rade (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Ne znam je li Hobbes bio u pravu, ili su bliže istini bili Locke i Rousseau, no i u krdu vukova ponekad mogu prepoznati solidarnost. Kao vrsta, trenutno se razlikujemo po svemu od bilo koje druge životinje koja je ikada kročila ovom planetom, pa tako i činjenicom da smo jedina koja tu planetu svjesno uništava. Hvalimo se i tješimo konzervatorskim pothvatima samo kako bismo prikrili sramotnu činjenicu da smo sposobni napraviti nešto dobro gotovo isključivo nakon što smo prethodno sve pošteno zajebali. Neće to korona promijeniti. 

Kažu da će svijet biti drugačiji? Čiji svijet, naš svijet? Možda. Sikuritizacija, kontrola mobitela, potkožni čipovi, možda će to biti budućnost našeg svijeta. Ali svijet nije naš, koliko god htjeli vjerovati u suprotno. Dovoljno je pogledati oko sebe. Svijet, onaj svijet kojeg bismo mi htjeli toliko snažno kontrolirati, savršeno funkcionira bez nas. Dapače, od kada smo zatvoreni u svojim kućama svijet funkcionira bolje nego li ikada u posljednjih dvjesto godina. Fascinantno je pogledati što se događa, na trenutak razmisliti o tome koliko je malo tom svijetu potrebno da se oporavi od svih naših kolonizatorskih pothvata. Taj svijet se neće promijeniti. Zagađenost zraka, rijeka, voda i zemlje vratit će se brže nego li što uopće možemo zamisliti, pogotovo jer će „izgubljeno“ vrijeme trebati nadoknaditi. 

Tijekom karantene imamo samo jedan jedini zadatak: ostati kući. Jesmo li ga uspjeli izvršiti? Nismo. Barem ja nisam. Kako, pobogu, onda možemo uopće pomisliti da ćemo uspješno promijeniti svijet? Hoće li se EU raspasti? Hoće li Kinezi i Rusi upasti u Europu koristeći se mekom silom? Zadivljujuća i važna pitanja, uistinu. No, što da barem jednom pogledamo širu sliku, ovoga puta svi zajedno? Ovih dana imamo priliku to učiniti, zapitati se neke stvari. Mi, Kinezi, Talijani, Rusi, Britanci, Španjolci, što možemo iz ove situacije naučiti? Ma nećemo se zavaravati, ništa. Ništa nećemo naučiti, kao što nismo naučili do sada. 

Jednog dana ćemo izaći iz naših kuća puni ideala i dobrih želja, a već drugi dan će sve biti isto. Možda će se EU raspasti, ali se naša zemlja neće manje zagađivati. Možda će nas vlade više kontrolirati i imat ćemo manje sloboda, ali i dalje će ljudi masovno ginuti u ratovima prouzrokovanima mješavinom političkih igara, željom za moći i navodnih nacionalnih interesa. Možda ćemo neko vrijeme više cijeniti ljude koji su nam najviše falili tijekom karantene, ali ćemo već nakon par dana na njih ponovo zaboraviti. Možda ćemo se na trenutak prosvijetliti i konačno uvidjeti da smo svi jedno, bez obzira na mjesto stanovanja, vjeru i boju kože. Na trenutak. Neće ni to dugo potrajati. Život će ponovo krenuti svojim putem, a s njime i mi. Hoće li se EU raspasti? Zadivljujuće pitanje, zaista.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay