Umro je Đorđe Balašević, pjesnik koji je znao sve naše tajne i sve ih otpjevao. Zabluda je da je njegova smrt u nama odlomila glečere djetinjstva i mladosti, da su u nepovrat otišle naše prve i druge ljubavi. (Zabluda je, dobra moja drugarice, da u tebi sa Đoletom umire Vojvodina.) Naprotiv, sjećanja su večeras življa nego inače. On je imao ključ za naše tajne škrinje u kojima krijemo uspomene, a večeras ih je sve širom otvorio. Svako da pogleda u svoju, da poskrivećki pustimo koju suzu za ono što je prošlo.

Nije čudo da je imao te ključeve, ta on ih je kovao. Nema sumnje u to da je čuvao duplikate. Da nije znao za sve te tajne pretince u kojima svoju ranjivost krijemo od sebe i drugih, ova večer ne bi podsjećala na svečanost. A podsjeća! Sve podsjeća na veliku oproštajnu svečanost, kao na zadnjoj predstavi cirkusa koji će koliko sutra dići šatru i otputovati u drugi grad. Majstor ceremonije za nas večeras igra u posebnom raspoloženju. Ostaje nam samo da plješćemo dok nas ne zabole dlanovi.

"Odlazi cirkus iz našeg malog grada / širokim drumom što izlazi na most..." Mi ostajemo i možemo biti sretni jer smo imali priliku i čast biti dobri domaćini i dobri gosti. Još ćemo se, itekako, prisjetiti tih predstava. Sjećat ćemo se dok se i sami ne zaputimo širokim drumom, jer svakom valja na taj most, preko rijeke. Zbogom, hvala za sve i doneviđenja. A Novi Sad da primi saučešće. I da za njegovo ime pripremi svoj najljepši sokak, koji će i nas dođoše dočekivati veseljem, muzikom i pjesmom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: wikipedia.commons/romanski