Iyi gunler, nasilsin? Ispružite dlan desne ruke, tako da ga vodoravno postavite ispred lica. Opustite ruku i labavo raširite prste. Na vašem dlanu nalazi se Turska, velika država na dva kontinenta. Oko dlana zamislite tri mora. Sa sjeverne strane Crno, a s južne Bijelo (tako ga zovu) odnosno Sredozemno, i sa zapadne, lijeve strane Egejsko. Zadebljanje ispod palca označava Ararat, najveću tursku planinu, a crta života Kizilirmak, najdužu rijeku. Egejska regija, zapadni dio koji čine vaši prsti, najrazvijeniji je dio ove države, isprekidan brojnim rijekama, otocima i poluotocima. U centru dlana zamislite niže predjele, ravnice na kojima uspijeva pamuk i duhan. Vaš palac je europski dio turske površine (3%) i on bi se u biti trebao nalaziti na vrhu kažiprsta. Tu je i Istanbul, najveći grad u kojem živi 12 milijuna stanovnika, od ukupnih 70 milja. Tako veliki grad, nažalost nikad nisam vidio jer je ovaj iznenadni put kao primarni cilj imao posjet turskoj rivijeri koja se proteže vašim malim prstom i donjim dijelom vašeg dlana, po sredozemnoj obali

Prvi put sam jezik spekao na tursku kavu odmah izjutra u anatolskom kutu hotela Sunset beach (4+1 zvjezdica), udaljenom 5 km od najljepšeg turskog grada - Alanye. Hotel je iznenađujuće odisao čistoćom.

Odmah nakon kave postao sam milijunaš. Kava je naime koštala 2 475 000 turskih lira. Kako bih skupio toliki novac morao sam na recepciji hotela razmijeniti jedan i pol euro. Pošto veliki broj nula djeluje zbunjujuće, odlučio sam ostati privržen tom euru koji lako zamijenite za 1 650 000 lira. Novčanice se rastežu u apoenima od 250 000 do 20 000 000, kao posljedica inflacije u gospodarskoj krizi koja je po svemu sudeći, iza Turske. I šest nula na novčanicama uskoro bi, po starom Markovićevom sistemu, trebalo nestati. Kako cifre ne bi dostizale bilijune i trilijune lahko plaćate u "ojrima", samo će vam tada cifra biti "zaokružena" na vašu minimalnu štetu. Na najmanjoj papirnatoj novčanici nalazi se slika Alanye, kroz koju smo prošli tog kišnog prijepodneva.

Biser rivijere, krajem siječnja ne diše punom ljepotom, mada pregršt minareta u centru, stari grad i njegove zidine iz antičkog doba, uz moderne kockaste zgrade prepune balkona i luksuzne hotele nasuprot njih, izgleda jedinstveno. Za bilo kakav godišnji odmor. Ljepoti u prilog ide podatak da je Marko Antonije, iz ljubavi čitavu tu zemlju poklonio Kleopatri. Nekad ljetno utočište Seldžuka, danas je prepuno velikih plaža od kojih je najljepša baš Kleopatrina. Šetališta, romantični vrtovi, voćnjaci, restorani, kafići i disco klubovi koji garantiraju odličan noćni život onih 300 sunčanih dana u godini, izuzevši meni nažalost ove kišne, prosinac i siječanj.

Nadalje putovima Seldžuka i karavana, posjetili smo dobro očuvani Aspendos, amfiteatar iz 2 st. koji predstavlja središte antičkih lokacija u tom području, a nedaleko se mogu naći i poznati slapovi Manavgata. Jaka kiša nije dopuštala veće zadržavanje na spomenutim lokacijama, ali i kroz hladno prozorsko staklo autobusa uspio sam predočiti razlog zbog kojeg će ovoga ljeta na rivijeru doći oko 5,5 milijuna stranih turista. Aykut kaže da u ljetnim mjesecima na aerodrom u Antaliji svakih 5 minuta sleti avion pun turista. Ceste su prepune bagera, kamiona i ostalih teških strojeva. Nakon planiranih radova magistrala će biti bar duplo šira sa 6 ili 8 prometnih trakova u oba smjera. Svakih stotinjak metara je benzinska, razlikuju se jedino po dodatnoj ponudi i cijeni benzina (prosjek je 1 773 000 lira za litru). Magistrala je ujedno i presjek tih hotela, šetališta, plaža i mora sa jedne, a natopljenih polja banana i naranči, slapova, antičkih ostavština i autohtonih kućica sa druge strane. Bio je to orijentacijski, kišni izlet busom nakon kojeg sam počeo razbijati predrasude. Mislio sam da znam sve, a ispalo je da znam jako malo.

Idućih dana, kavu sam zamijenio čajem. I to je ono što krivo mislimo da znamo. Turci piju uglavnom čaj (acik), a ne kavu kako se misli bez obzira na njihov specifičan način pripreme u bakrenim džezvama i sam naziv - turska kava. Čaj okusom i mirisom možete usporediti s mješavinom indijskog i crnog. U stalnu ponudu tog vrlo gostoljubivog naroda spadaju još i čaj od jabuke te RAKI. Rakija, na bazi melase, osebujnog mirisa, pije se miješana sa vodom. U trenutku kada ulijete vodu u raki koji se toči "od oka", piće pobijeli i nalik je mlijeku. U pravilu se pije gutljaj rakija, gutljaj kave.

Taj okus me vodi u tepih tvrtku u jedno od okolnih brda onkraj Denizlija, grada u unutrašnjosti gdje sam imao priliku doznati sve o izradi kvalitetnih tepiha od vune, svile i pamuka, prolazeći kroz pedesetak soba i braneći se od najezde sales managera kako ne bih otišao kući s rolom tepiha ispod ruke. Postoji naravno i drugi način, da tepih bude dostavljen na kućna vrata. Obitelj u čijem je vlasništvu tvrtka pohvalila se isječkom iz Guinnesove knjige u gdje stoji podatak o njihovom najkvalitetnijem ručno izrađenom tepihu koji ima 576 niti po centimetar kvadratni.

Prije tih posjeta tepisima, zlatu i koži, ručno izrađenim stvarima za koje se možete cjenkati na svakom bazaru, bili smo na mjestu koje sigurno ne smijete izbjeći ni na koji način ako ste u posjetu bilo kojeg dijela Male Azije. To su Pamukkale i Hierapolis. Hierapolis je antičko groblje, nad kojim su uz brdo proteže još jedan manji amfiteatar. No, te grobnice iz I st., samo su predziđe Pamukkala. A Pamukkale su hit. Bijele kao Faks helizim, vapnenačke stijene preko kojih se prelijeva termalna voda temperature oko 35 Celzijaca, protežu se u dužini od nekoliko kilometara. Ljeti, kupajući se u kupaćima, odnosno badićima, a zimi toćajući noge sa zavrnutim hlačama posjetioci uživaju u stepenastim bazenima i pogledu na 18 km udaljen Denizli.
 
Ono što će nekoga veseliti, a drugoga pak strašno živcirati jest cjenkanje. U Turskoj se za apsolutno sve morate cjenkati. Recimo da je kebab euro i pol, Efes Pilsen dva eura, sve ostalo ima-nema cijenu. Čak i u restoranu možete dobiti popust na rundu. Svrha cjenkanja jest u tome da vi kao kupac spustite cijenu na vama odgovarajuću i kupite željenu stvar jeftinije nego drugdje, a prodavač na vama zaradi nekoliko eura, i svi sretni, rukovanje, vizitka, par ljubaznih riječi, piće po želji i merhaba.

Turci su vrlo gostoljubivi i uslužni. Nerijetko će vas na ulici upitati odakle dolazite i kako vam mogu pomoći, te vas pozvati na piće prije ili nakon dogovorene trgovine. Cjenkanje je posebno izraženo na bazarima, natkrivenim tržnicama, koje postoje u gotovo svakom urbanom mjestu, a gdje možete kupiti razne ručno izrađene tepihe, predmete od kože, zlata, tekstila, odjeću, obuću, suvenire, cigarete, cd-ove, sve, od igle do aviona. Do bazara ćete najlakše doći dolmoshem, mini-busem koji je nalik na malo veći kombi te koji možete zaustaviti bilo gdje na cesti ako se krećete njegovom rutom koja obično povezuje predgrađe i strogi centar. Kada uskočite u njega, ako je gužva, sjednite bilo gdje, predajte novac prvoj osobi do sebe, ona će ga poslati prema vozaču i ako postoji kusur, vratiti će se istim putem, od ruke do ruke.

Promet je gust, ali funkcionira vrlo dobro. Turski vozači uglavnom su u posjedu Tofasa, njihove inačice Fiata koji izgleda kao Regata, a od ostalih licenci koje izrađuju prepoznati ćete modele Isuzu, Mitsubishi, Mercedes ili Renault vozila. Jedan od zanimljivijih bazara jest onaj u Antalyji, glavnom gradu istoimene provincije, turističkom centru rivijere koji je smješten u podnožju snijegom prekrivene planine Taurus. Još jedno mjestu u kojemu naša turistička zajednica ima što preslikati. Stari grad sa svojom povijesnom pričom, pa zatim atraktivni urbani dijelovi, luka, ludilo plaže koje plijene pogled, sve opet okruženo mnoštvom antičkih gradova i luksuznih hotela.

Nakon što sam slupao mnoge predrasude zapitao sam se tko je za to zaslužan. Svugdje sam naišao na isti odgovor - Ataturk. Prvi turski predsjednik čiju ćete sliku naći u gotovo svakom domu i svakoj školi, početkom 20. stoljeća uveo je radikalne reforme u pravni sustav i školstvo, njegovom pronicljivošću skinute su feredže s lica Turkinja čiji je život u Turskoj danas uvelike liberalniji upravo zahvaljujući tom predsjedniku. Isto tako, za sve Turke je obavezna osnovna škola, čak i za nomade koji žive pored ceste.

I za kraj, kada ste već u Turskoj, nikako ne idite kući, a da niste probali tursku kupelj - hamam. Nakon saune u koju vas pošalje na pregrijavanje, tamnoputi brko vas polegne na nekakav mramorni kamen, stavi podmetač pod bradu i za sami početak vas obradi oštrom,  mrežastom rukavicom. To se zove peeling. Zatim vas uz neprestano zalijevanje vodom utrljava s nekakvom vrećom iz koje izlazi nešto kao šampon. Sve završava masažom nakon koje se osjećate kao da vam je skinut sloj kože. Tako oporavljeni ponesite kući uspomene na putove Seldžuka, karavana, Osmana, Ataturka, Demirela, od Antalye do Alanye, preko Pamukkala, džamija, bazara, tepiha, zlata, kože uz mirise i okuse kave, čaja, banana, naranči, limuna, rakija ... Merhaba