Pali smo u zamku. Umorne nas prati vozač rikše i nagovara na vožnju do Tienanmena. Nudi vožnju za 3¥, a umorni, ne razmišljajući da je to prejeftino, sjedamo i vozimo se u rikši koja izgleda puno lošije nego bilo koje vozilo koje je sastavio Grunf iz Alan Forda. Dok vožnja traje, dogovaramo se da je to premalo novaca i odlučujemo vozača nagraditi i s više nego je tražio. Ipak, sumnja počinje kada nas počinje uvlačiti u hutonge u koje nitko niti pješke ne bi ušao. Tu se budi i sjećanje o onome što smo pročitali o ovakvim slučajevima - vozači vas uvuku u kvart i ako odbijete platiti "novu cijenu", njegova ekipa vas pokrade do gole kože. Odjednom vozač postaje agresivan i umjesto tri, traži 300¥.

Danas smo se jedva probudili, a to je mirisalo na težak dan. Smog. Sunce se vidjelo kao pun mjesec na noćnom nebu. Kasnije smo vidjeli da je taj dan proglašeno izvanredno stanje u gradu. Odlučili smo da ne idemo na Zid, već do Zabranjenog grada, koji nam je blizu hostela, a i misli smo da su to lake note na koje se lako pleše. Učinilo nam se da je posebna pažnja pri sigurnosnim provjerama usmjerena prema domaćem stanovništvu slabijeg imovnog stanja.

Umjesto do zida idemo do Zabranjenog grada (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Došli smo do slike Mao Ce-tunga na južnom ulazu i polako gmizali unutra. Jedan dojam bio je cijelo vrijeme prisutan - ogromno je to zdanje. Kao i kada je građen ovaj objekt, tako i sada, mislimo da je nastao samo kako bi fascinirao i kako bi običnog malog čovjeka učinio još manjim u njegovim očima. Potpuno nebitnim. Prvi dijelovi palače, nazovimo ih javnima, jer do jedne linije se moglo doći dok je još bila u svojoj carskoj funkciji, su ogromni. To su bili ti psihološki efekti, za ceremonijalne potrebe.

Dojam je da domaće stanovništvo pati zbog sigurnosnih provjera (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Drugi dio Zabranjenog grada je fakat zabranjen, jer tamo su bile odaje i odajice careva i carica, konkubina i eunuha. To su mali prostori, koji odišu osjećajem nekih intimnijih odnosa. Za posjetiteljeve oči ostakljene su i odaje konkubina s posteljama. Ima tu i dizajna namještaja koji se čini vrlo funkcionalnim, rekli bi neki Ikea prije Ikeae. No, da ne prepričavamo što su neke druge umjetnosti prilično dobro prikazale, konkretno mislimo na film „Posljednji kineski car“ Bernarda Bertoluccija. Mi vam ovdje želimo reći da ta gužva kojom ste cijelo vrijeme okruženi žestoko umara.

Svuda vlada neopisiva gužva (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Sva ta mala gurkanja, zastajkivanja, cike, vriske, pljuvanje, ništa to nije zlonamjerno od posjetitelja, ali tijelo trpi neprestanu prilagodbu gomili. U današnje doba kada svaki mobitel ima megapikselnu kameru, svatko fotografira svoje sudrugove, tako da zbog toga nastaju nefizički i fizički labirinti koje vi htjeli, ne htjeli morate zaobilaziti. Zabranjeni grad treba vidjeti, ali treba se pripremiti i fizički i mentalno.

Što se tiče cijena unutar Zabranjenog grada,  to je priča koju mi Hrvati poznajemo iz ljetnih storija o Dubrovniku. Voda košta 5¥ (nešto manje od pet kuna), kava 35¥, ako želite piti istu na stolu koji je na otvorenom to će vas koštati dodatnih 2¥. Autor ovog teksta nema nikakvih problema s tim da se u Dubrovniku ili Zabranjenom gradu cuga naplaćuje višestruko od onoga koliko ona vrijedi, jer zapravo iza zidina možete popiti i bolju i jeftiniju kavu negoli unutra. Sve iznad osnovnih potreba u turističkim gradovima je ništa drugo nego prevara.

Sve je pod nadzorom (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Umoreni višesatnim tumaranjem po Zabranjenom gradu i njegovim uličicama, vrtovima, trgovima, hitamo prema izlazu koji se nalazi na nama već poznatom sjeveru. Tu je opet gužva kao i cijelo vrijeme do sada.

Ovdje padamo u najavljenu nam zamku. Pojavljuje se rikša koja nas prati i nagovara da nas vozi do Tienanmena, koji se nalazi na jugu. Nudi nam vožnju za 3¥, a umorni mozak, ne razmišljajući da je to možda i prejeftino, dopušta tijelima da sjednu i da se voze u rikši koja izgleda puno lošije nego bilo koje vozilo koje je sastavio Grunf iz Alan Forda. Dok vožnja traje, dogovaramo se da je to premalo para i odlučujemo vozača na kraju nagraditi i s više nego je tražio.

Vozač neke druge rikše pri odmoru (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Ipak, sumnja počinje raditi kada nas vozač počinje uvlačiti u hutonge u koje nitko niti pješke ne bi ušao. Provjeravamo kod starog nepouzdanog prijatelja iPada gdje se nalazimo, i sve izgleda O.K., jer se stvarno vozimo uz istočnu stranu zida Zabranjenog grada. Vozač nam laska kako smo lijepi, pametni i da on zna gdje je Slovenija, jer ima prijatelja tamo. U jednom trenutku staje i kaže "evo tu smo, iza ove ulice je Tienanmen". Mi mu dajemo novce i tada počinje drama.

On počinje agresivno tvrditi, kao da se nismo ranije razumjeli na relativno dobrom engleskom, da je cijena 300¥ i po prvi put pokazuje karticu na kojoj piše cjenik. Odupiremo se njegovoj agresiji još većom agresijom i dvoglasnim kombiniranim deranjem. Tu se budi i sjećanje o onome što smo pročitali o ovakvim slučajevima, da vas vozači uvuku u kvart i ako odbijete platiti "novu cijenu", njegova ekipa vas pokrade do gole kože. Srećom, nema nikoga oko nas, iako hutong izgleda u toj situaciji još manji, uži i tamniji.

Hram pekinške patke (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

U naguravanju i vici ipak pobjeđuje splitsko-vinkovački tim. Adrenalin je učinio ono što ne bi ni gajba energetskog pića, više nismo umorni, nego smo nabrijani. Hodajući prema Tienanmenu, shvaćamo da nas je rikšaš odvezao tek nekih tristotinjak metara zračne linije od mjesta gdje nas je pokupio.

Gorak okus koji je sjeo na ego, jer smo nasjeli na klasičnu pekinšku prevaru, doduše s happy endom po nas, odlučujemo popraviti slatkom pekinškom patkom.

Užitak vrijedan skoro 200 kuna (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

'Pedalimo'  direktno prema restoranu Quanjude i tamo čekamo u redu nekih pola sata dok se vrata Hrama pekinške patke ne otvore. Unutra je doslovce oltar, sve ide po špagi, narudžba prolazi brzo i profesionalno, patka dolazi na kolicima, majstor je ispred vas sasijeca vrlo oštrim nožem i tada počinje objed koji je božanstven, pačja juhica, pa palačinkice u koje se umataju pačji odresci umočeni u gusti umak, svježi krastavci i mladi luk.

Debele preporuke dajemo za ovaj restoran na pekinškom Qianmenu. "Milodar" za ovaj gastro duhovni rast iznosi 200¥ za pola patke i dvije boce vode. Složit ćete se - povoljno. :)

Debele preporuke (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Idemo spavati. Dan je bio za nas gušći od noći, s iznimkom "slatke" patke. Sutra Zid.

Kineska poslovica kaže da onaj tko se nije popeo na Kineski zid nije čovjek. Pa kada je već tako, idemo i mi postati ljudi. Doručkujemo zapadnjački u hostelu. Putujemo odličnom i jeftinom podzemnom. Nakon vožnje izlazimo na cestu koja ima pet traka u jednom smjeru, pratimo Kineze u ilegalnom prelasku ceste. Kud Kinezi tud i mi.

Provlačimo se kroz zaštitnu ogradu, koju je neki diverzant skinuo i dolazimo do mjesta polaska autobusa 877 za Badaling, lokaciju do koje imamo sat vremena vožnje. Gužva je do grla. Svaka različitost se brzo primijeti, pa tako i mi odmah primjećujemo zapadnjački par. Kada tako nekog susretnete u Kini, odmah uspostavljate zavidnu razinu komunikacije, na obostrano zadovoljstvo. Oni su iz Poljske, već su četiri tjedna u Kini.

Kažu da tko se nije popeo na Kineski zid nije čovjek (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Velika je gužva u redu, ali mi smo se prikrpali njima. Pokazujem broj 877 nekom kondukteru, a on me šalje na potpuno drugo mjesto. Za par trenutaka, otkida naljepnicu na kojoj piše 877 i puno glasnije, obraćajući se gomili, pokazuje opet u istom smjeru. Gomila se pokreće, užurbano i dosta kaotično preko svih prepreka i preko prometa u pokazanom smjeru. Kao u nekom ludom slalomu držeći se jedni drugih, mi i Poljaci dolazimo do odredišta koje je par stotina metara zračne linije dalje. Ulazimo u bus, plaćamo kartu 12¥ i krećemo prema Badalingu.

Vožnja je ugodna uz iznimke koje su prekinute od strane turističkog vodiča koja sa naglavnim mikrofonom, držeći u ruci zvučnik uperen prema putnicima, nabraja nešto na kineskom. Ono što vjerojatno nikada neću zaboraviti od tog njenog teksta je tih par riječi koje je ponovila jedno 300-400 puta. Badaling bachi chi, Badaling bachi chi, Badaling bachi chi.  Ne znam ništa o kineskom, ali pretpostavljam da je taj bachi chi, neki veznik ili poštapalica.

Naplata karata u busu (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Pred Badalingom nastaje gužva zbog popravka ceste. Popravljaju cestu u podne, zvuči tako poznato, ali bez obzira živcira. Kineski vozači svoje negodovanje oko krivog vremena popravka ceste izražavaju tako što duže trube kada prođu kraj dijela koji se popravlja. Drago mi je zbog tog prosvjeda, da sam imao trubu i ja bih trubio.

Na području Badalinga Zid je uređen. Cijene pića su enormne, ali nas to ne brine, jer to je i očekivano. Naša mantra je Zid. Upad plaćamo 60¥ te plivajući kroz rijeke ljudi, penjemo se prema sjevernim kulama. Impozantna obrambena građevina. Opet neću prepričavati nešto što možete i sami saznati, ali pokušat ću dočarati nešto "iza kulisa". Skoro svaki pedalj zida, do kojeg može doći ljudski stvor, izgreban je kineskim, pa čak i latiničnim natpisima (naravno u vrlo malim postotcima). Nemalo puta znakovi su upisivani jedni preko drugih.

Poruke sa zida (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Pretpostavljam da se radi o nekim prizemnim porukama tipa "xy je bio ovdje". Ako je tako, ne čudi me potpis onog tinejdžera u Luksoru, jer ako je momak vidio kako se to radi na Zidu, nije ni čudno da je ostavio svoj potpis u Egiptu. Opet naslikavanje na svakom koraku sve te gomile ljudi. Ne moram vam govoriti da to umara i usporava.

Jedan od snalažljivih trgovaca (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Ono što oduševljava je snalažljivost trgovaca koji od kanti za smeće rade štandove, na kojima prodaju drangulije, poput medalja na koje akumulatorskim brusilicama graviraju imena posjetitelja i datum posjete. Izdaju se tu i certifikati koji potvrđuju da ste bili na Kineskom zidu uz pripadajuću sliku i pečat.

E tu u jednom momentu slijedi šok i nevjerica. Pokraj nas prolaze radnici koji na najstariji mogući način nose kamene blokove na leđima, kako se valjda radilo u vrijeme kada je prvi kamen stavljen na tlo i kada su ovu građevinu počeli zvati zidom. Šok je tu zbog toga što za desetak metara možete uplatiti vožnju električnim roller coasterem koji ce vam prikazati Kineski zid iz neke druge perspektive, a ovdje radnici lome kičmu kamenim blokovima.

Stare, a danas bespotrebne metode (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Onda odmah nailazimo na žene koje na leđima tegle vreće zemlje i prazne ih uz kraj cestice koja je napravljena istim onim kamenim blokovima koje nose radnici na leđima.

I ovo (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Ne bih se volio miješati u radne navike i tehnike Kineza, ali narod koji je izmislio toliko divnih stvari, poput kompasa i recimo kaligrafije, u 2013. godini nosi zemlju i kamenje na leđima.

Odmor (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Mislim, možda bi pomogla jedna kariola, bili bi brži i produktivniji. Pa makar to bila i neka kazna za ove radnike, učinak bi bio veći.

Mrtvi umorni napuštamo Kineski zid (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Napuštamo Zid i vraćamo se u Peking mrtvi umorni istim putem, no ovaj put bez kreštavog zvučnika iz kojega se nebrojeno puta ponavlja Badaling bachi chi.

Lupiga.Com