Uvod u anatomiju
ritn by: Lešo
21. 01. 2008.
Neko četvero hohštaplera, stručnjaci za dijareje kaže narod, zasjedalo je u gluvo doba noći te mi udarilo pečat na imunitet. Dade mi da pišem na portalu koji svojim naslovom promovira nasilje nad muškarcima i omogućili mi da se, biti ću aktualan - branim sa slobode. Iako sam se i ja znao služiti "selotejpom" kod čitanja nekih partizanskih čitanki u raspadnom stanju, iako sam i sam znao pisati po "garažama", na našu sreću, ovaj put riječ je samo o naivnoj umjetnosti i provincijalnoj kritici, ubijao sam i ubijati ću jedino svoje sitne sate, a Drava mi služi tek kao i svaka druga rijeka, samo kao metafora za prolaznost života. No, da ne prejudiciram, evo za početak svog mandata ...
- PRISEŽEM!!!
Imao sam u glavi pokoji tekst sa konkretnom tematikom i namjeravao iskoristiti jedan kao bocu od brod za sretna putovanja, ali mi je u zadnji tren sinulo kako bi možda bilo kulturno da se predstavim plemenu. Naravno da to ne znači kako ću otkriti svoj identitet, tu sam prigodnu svečanost ostavio za sudnicu ako se nađe kakvo 'egorođenće' u duševnoj boli radi mojih tekstova ili netko možda prepozna povredu poslovnika. Distancirati ću se od metafora, poetičnosti, maestralnosti i teatralnosti u nastavku. Uglavnom, pisat ću. Pisat ću za vas, ali i za sebe, za svoj ljudski ego i zbog svog perceptivnog aparata.
Kad sam već kod percepcije, pokušat ću artikulirati tu pojavu uopćenito, iako će ta artikulacija opet ostati samo moja lična percepcija :) Sigurna je konstatacija da trenutno koegzistira mnoštvo percepcija, ali se postavlja pitanje da li je moguće i je li ispravno izračunati prosjek sličnih percepcija na jednom polju? Da li dvoje ljudi koji glasuju za istu stranku imaju zapravo isto mišljenje? Da li oni koji već na ovom dijelu pljuju po mom peru spadaju u suprotne, u opoziciju ili slično? Ako su stranke, organizacije ili zajednice zapravo udružene sinergije sličnih mišljenja, što će reći da jesu, i ako postoje plavi, crveni i žuti ili liberalni, slobodoumni, konzervativni - što točno onda predstavlja centralnu vertikalu naspram koje se dijele pozicija i opozicija?
Očekuje se od mene da sada nastavim s potencijalnim odgovorima na ta pitanja, ali ja ću se samo na njih nadovezati sa svojim 'sopstvenim' mišljenjem. Takva i ina pitanja bi barem na ovoj društvenoj skali trebala ostati otvorena. Jednako otvorena u smislu kao jednostavno postavljena pitanja, ali također otvorena i u smislu slobode od svih velova tajni, manipulacija i despo-nepotizma.
Što zapravo znači ovaj tekstualno - kontekstualni kaos koji sam prouzrokovao s predumišljajem? Simbolizira znak upitnika kao važan element u kulturi društvenih promjena i ja ga trenutno smatram jednom od rijetkih mogućih reformi kolektivne svijesti. Realno, doživljavam ga i kao utopiju. Ipak da budem jasan, više od odgovora štujem postavljanje pitanja. Postoje ili su postojali, stručnjaci i teoretičari, koji su kojekakvim eksperimentima došli do zaključka da se paradigma ne može izbiti. Tvrde da zrakoprazan prostor u društvenoj svijesti nije moguć, što god da pretpostaviš nekoj paradigmi i kojom god akcijom da ju smakneš - i ta akcija i njezin ekvivalent sami po sebi pretvaraju se opet u novu paradigmu.Zvuči logično, i jest logično, no smatram da ima previđenih ili prešućenih činjenica u toj teoriji.
Dojma sam da je paradigma kao termin, a u svom obliku i kao stanje, otuđena kroz povijest te je zbog davnih i nedavnih revolucija i rezolucija koje su uzrokovale poredak, postala jedan ili skup odgovora na globalne ili regionalne probleme. Paradigma je čak postala predizborna propaganda kroz koju različite političke opcije nude svoje odgovore. Što je točno u onoj teoriji previđeno ili prešućeno po mom mišljenju? Paradigma u obliku pitanja! Ako sam ja toliko slobodan i prosvijetljen da mogu jednom društvu ili zajednici ponuditi odgovore, automatski me to stavlja u superioran položaj pred njima. Upravo je to najštetnije za jednu zajednicu kao što je npr. hrvatski narod. Ali iako je štetno, opet je, čini mi se, to predefinirano, kreirano i iskrojeno upravo za upravljanje i manipuliranje, za baratanje. U moderno vrijeme neolibertarijanizma većina odgovora ne služi kao logična reakcija na neko od pitanja, već se koristi upravo za prikrivanje tih istih pitanja.
Antropologija se i ovdje, neki već prepoznaju, uvlači u svaku poru teksta i razmišljanja, kao što to čini pri svakoj teoriji o ljudima u cjelini. Analiziranje i razmišljanje o ljudima kao o ukupnom društvu sa sličnim ili većinskim percepcijama najgrublje devastira ideju o jedinkama i individualizmu. Takve teorije koje su opće prihvaćene jednostavno ne dopuštaju da se masa, umjesto kao jedna ili više opcija, promatra kao skup čak i najrazličitijih individua.
Zašto sam ove špekulacije prozvao antropologijom? Upravo radi njezine "opozicije" - psihologije. Uzet ću za primjer jednu od djelatnosti ili disciplina psihologije kako bi kompariranjem došao do zaključka: psihoterapija. Vjerojatno znate na koji način psihoterapeut pomaže duševnom bolesniku?! Sluša ga i zatim mu postavlja pitanja. Navodi ga da sam iz svog uma i svijesti sebi da odgovore koji mu nedostaju da bi mu um i psiha ponovno profunkcionirali. Rijetko koji, i samo loš terapeut, sam od sebe govori 'moraš to, to i to ...'. Oni po svojoj profesiji služe kao instrumenti kako bi vi sami konstatirali, dijagnosticirali, tretirali ...
Što je s društvom? Društvom se bave antropolozi i sociolozi, razni znanstvenici koji seciraju i segmentiraju te na osnovu toga pretpostavljaju teorije i nude odgovore. Psihologija kao znanost i disciplina ne postoji na takvoj makro razini i nitko na taj način ne valorizira kolektivnu svijest. Ne biramo političke opcije po tome tko će nas bolje poznavati nego one koji će nas bolje voditi, što znači da bi ta opcija trebala znati sve što, njoj priklonjena, masa potrebuje. Vidim takvo stanje kao štetno, mišljenja sam da je to prouzrokovano planski i možda to ne mogu promijeniti, ali mogu se truditi mijenjati. Smatram namjere važnije od samog apetita.
Radi čega sam srljao u "teorije gravitacije" ako sam obećao da ću se samo kulturno predstaviti? Zato što sam smatrao shodnim najaviti razularenoj masi što od mene mogu očekivati. Iako sam često u krivu, rijetko zborim u smislu "morali bi ...", a radije se opredjeljujem za "čini mi se da bi trebali ...". Nije da neću nikada ponuditi odgovore, ali u prvi plan stavljam jedinstvena pitanja. Pitanja su jedna i jedina, a odgovora može biti mnogo, pa se i ja mogu osjetiti slobodnim ponuditi jedan od.
Moje kolumne neće biti smišljene kreacije s tematskim preduslovima niti će biti teorijski predodređene, jedna po jedna oslikavat će trenutak za trenutkom kao proizvod moje komunikacije sa univerzalnom, polivalentnom kozmičkom inteligencijom. Tekstovi nisu moje vlasništvo, ja samo služim kao kanal koji artikulira te na osnovu toga ne priznajem autorska prava, barem ne sebi, a za drugoga ja ne mogu govoriti. Postoje samo različite instance inspiracije i trenutna stručnost njezina oblikovanja. Nemam apsolutnu namjeru da nekome ili nečemu služim niti kanim braniti ijedan od ponuđenih konvencionalnih artefakata. Onomu što kažem danas već se sutra mogu usprotiviti, promjena je jedina stalna. Svaka sličnost sa postojećim rezolucijama i konvencijama jest izričito slučajna.
Nadam se da sam dovoljno zakomplicirao uvod i time si otvorio prostor da ga ubuduće "dekompliciram". Spomenut ću još za kraj konstataciju jednog selebritija za kojeg nisam siguran da je ikada postojao: "Ljubite svoje neprijatelje!". Iako ne volim kritičare koji pljuju bez hračke opet svoj lični progres temeljim na vlastitim "pljuvačima". O životu sam najviše naučio od onih koji su me znali konstruktivno iskritizirati, dragi su mi i oni koji me pohvale, ali to doživljavam više kao neku patetičnu opisnu ocjenu trenutnog stanja i u maloj mjeri ohrabrenje. Važne i strukturalne promjene uslijedile su nakon što bih doživio utemeljenu i argumentiranu kritiku od nekoga tko bi bio dobro upoznat sa situacijom. Prema tome mogu postaviti pitanje koje će najbolje zaključiti posljednju tvrdnju: 'kako se čovjek može ispraviti ako nije svjestan gdje griješi?'. Možda kritika trenutno rezultira ljutim raspravama i žestokim debatama, ali post scriptum - od toga se ne može ništa drugo nego naučiti.
Toliko dragi neznanci, svi smo skupa svjedoci Orwelovskog vremena u kojem je baš sloboda najveća isprika za društveni zatvor. Svi koji to razumiju dužni su dati prilog na ovaj ili onaj način, rušiti ciglu po ciglu zida koji nas dijeli ...
... te je muk uslijedio u sutonu crnom ...
i vješt na riječima. fino si me nasmijao!