Tuneli su rupe probušene kroz zemlju radi spajanja dvaju točaka čiji bi spoj inače bio nepraktičan jer bi bio ili prespor ili preskup. Split zahvaljujući sportskim događajima za komunizma ima dva velika tunela. S prvim su se susreli svi koji na more dođu ljeti koristeći se uslugama nacionalnog željezničkog prijevoznika HŽ-a, i to uglavnom drugim razredom. A za sve koji ne znaju: razlika prvog i drugog razreda na liniji Split- Zagreb i obratno je što u prvom imaju plahtu na naslonu za glavu. Regulator grijanja je samo opcija koja se namjerava uvesti kad stigne kredit za modernizaciju željeznice.

Spuštajući se s brda put obale možete vidjeti kaštelanski zaljev i maštati o signalu na mobitelu. Za to se treba strpiti do Kaštela. Tada već vidite s druge strane zaljeva, tako blizu cilj vašeg (pro)putovanja, Split. Prošavši Solin dodirnete pogone pivovare i bacite oko na brodogradilište. Napustivši stanicu Sjeverne luke, vlak vas počne vući u epicentar Splita. Prije ulaska pozdravite se nakratko sa suncem i uđete u tunel. Prođete ispod grada i izađete na drugoj strani, ušavši u Sjevernoj luci, izađete u trajektnoj.

Lokomotiva vas je dovela na par sto metara od Rive i palače. Većina putnika skupi torbe i samo se preseli na par metara udaljen porat i čeka brod za otoke. Neki se odluče za autobus prema Dubrovniku koji čekaju u,opet, samo par metara udaljenom autobusnom kolodvoru.

U Splitu je sve na jednom mjestu. Dva kolodvora i luka i gužva koja poprimi njujorške razmjere. I sve je naizgled na okupu radi komoda putnika, a uistinu je samo na muku svima. Autobusni kolodvor je bio zatvoren jer nema sanitarnog čvora niti čekaonice, a brojem perona i redom koji vlada na njemu zaostaje i za sinjskim. Trajektna luka u sezoni stvori gradu gužve sve do ulaza u grad, pa se prijateljstva između zbunjenih turista i živčanih domorodaca sklapaju na osnovu izmjene psovki na par jezika i pisama. Ova kulturna razmjena se ponovi svake godine i traje kolilko i kratke hlače.

A željeznički tunel je opet svoja specifična priča. Nastao zatvaranjem željezničkog usjeka pred otvaranje mediteranskih igara '79. da bi se prikrilo ruglo otvorene pruge u srcu grada, danas služi da bi par putničkih vagona moglo par putnika dovesti u centar grada. Teretni vagoni ionako ostanu u Sjevernoj luci, a i autima bi bilo i bolje i draže da se sa Splitom sretnu tamo. I tako drugi grad Hrvatske posjeduje kilometarski tunel koji vodi prugu na svoju zaista zadnju stanicu, splitski željeznički putnički kolodvor.

Mediteranske igre su nam još dale i stadion na Poljudu i još jedan tunel. Marjanski je dug preko petsto metara, a evo je nedavno dobio i uporabnu dozvolu. Prolazeći njim za dana ćete se na južnom izlazu susresti s gotovo skrivenim semaforom i neprikrivenim bljeskom sunca u oči. Što je idealno za sve koji su nakon mraka tunela pripremljeni na očaravajući i direktni pogled u sunce. Neki tvrde da tse tako lakše primijeti boja na semaforu, ali samo ako na izlasku iz tunela imate sunčane naočale. A opet, u Splitu većina i spava sa sunčanim cvikama.

Osim par graditeljskih bisera razlog za nepostojanje dozvole radu ovog tunela je i nikad do kraja riješena ventilacija. Razina ugljičnog dioksida je tu uvijek bila veća nego na dimnjacima cementara. Prošle godine se mislilo tome doći na kraj kupnjom novih skupih ventilatora. Vrijeme zatvorenosti tunela su neki poduzetnici mislili iskoristiti za održavanje spektakularnog tunelskog partija. Tiskani su plakati, oglasi su pozivali iz novina, a prodavane su i ulaznice. Problem je bio što nitko nije tražio dozvolu. Ovaj put, začudo, ona nije ni izdana u zadnji tren i sve je propalo, a bar desetak osoba je tako spašeno od sigurna gušenja u tunelu bez ventilacije.

Tunel se zatvorio a pučanstvo se veselilo vožnjama preko Rive čekajući da ventilatori stignu, pa su čekali da stignu radnici, pa kad su stigli da počnu raditi. I onda opet jednog dana u jutro su radnici nestali i nitko ne bi ni znao da su bili tu da iza njih nisu ostali oni ventilatori. Novi, sjajni i skupi su obećavali čist zrak u tunelu, a ljudi su mislili da će kad prorade potjerati zrak s kraja na kraj grada i učiniti svima dobro. I počeli su raditi i mjerenja su ukazivala da se razina otrovnog ugljičnog dioksida smanjuje.

Prije par dana sam prošao tunelom i vidio da ventilatori, novi, sjajni i skupi ne rade. I raspitao sam se u čemu je saaada stvar. Ventilatori su, kažu, prejaki i svojim radom tresu kuće iznad tunela i stvaraju nepodnošljivu buku stanarima. Pa opet ne rade, a razina ugljičnog mono ili dioksida je ista kao i prije. Ali bar tunel ima dozvolu.