Svijet je globalno selo. Često ponavljana izreka je ušla u opću kulturu. Svi smo se mnogo puta uvjeravali u njenu praktičnu istinitost.
Danas smo mogli čitati da u Microsoftu najavljuju povlačenje prepoznatih Windowsa s tržišta. Razlog je sudski proces koji vodi devet američkih država protiv Microsofta optužujući ga za monopoliziranje i gušenje konkurencije. Sud je već donio presudu kojom se Microsoft dijeli u dvije kompanije, a kodovi Windowsa bi trebali postati dostupni tržištu i otvoreni i drugim programerskim kućama koje bi tako mogle bez kontrole Microsofta raditi programe na bazi Windowsa. Osjećajući u tome početak gubljenja profita u Microsoftu su, kako smo već rekli, najavili i povlačenje Prozora.
Što bi to značilo za sve nas koji Prozore koristimo svaki dan i posvuda? Svijet je globalno selo pa su i Prozori njegov dio. Sveprisutan i neizbježan. Ono što nas zanima nije život poslije Prozora jer svijet je prevelik a da bi propao na jednoj stvari. Zanimljiviji je mentalitet koji profit shvaća kao ultimativnu kategoriju kapitalističkog društva. Što stoji, jer se od vremnea Smitha i inauguracije ekonomskog liberalizma profit i stavlja i jest na prvom mjestu ekonomskih programa kapitalističkih i demokratskih društava. On je toliko ukorijenjen u shvaćanje onih koji imaju iza sebe glasove mnoštva koji znače vlast u ovom svijetu kojeg (ne) možemo mijenjati da su promjene koje se dogode rijetke i polagane; uvjetovane su samo krizom koja mu prijeti da se ne uruši.
Kapitalizam kao fenomen koji je prisutan duže vrijeme i na širem području pokazuje sve osobine struktura dugog trajanja. Oslonac na tradiciju kao temelj stvarnosti je uvijek značio nesklonost promjenama koje bi mijenjale nasljeđe prošlosti. Stah od promjena dolazi od straha prema nepoznatom. Svjedoci povijesti prema sucima prošlosti imaju veliku razliku: nepoznavanje posljedica.
Feudalizam se održavao stoljećima počivajući na privilegijama manjine koja je imala snagu da održi sistem još dugo nakon što su mu se strukture počele urušavati, još dugo nakon što je istrulio da se jedva mogao držati u prividu života. Naposlijetku ga je tek brzi udar revolucije srušio na pod gdje je već ležao. Slične su mijene i kapitalizma s jednom velikom razlikom.
Kapitalizam se održavao hraneći se svojim protivnicima. Na životu su ga održavali protivnici koji su kao alternativu čistilištu nudili pravedniji i pokvareniji pakao, a jedina stvar koja pobijedi i nadživi sve ideoloigije i koja korumpitra i romantičare alternirajući vremenom golubice s grana za vrapce u rukama. Ionako svi revolucionari završe na vlasti ili u strukturama unovčavajući svoje negdašnje buntovništvo. Jedina stvar koja je svima zajednička i na čijem se jeziku se svi prije ili poslije nađu i razumiju. Pa bili oni u ratu ili se mrzili.
Počivanje na profitu i tako ustrajući na idealu koji je najdalji od ideala proklamiranih u istim tekstovima uspijeva preživiti tvorce, kritičare i krize. Pozivajućivi se na slobodu pojedinca i na pravo izbora protivimo se diktatu profita. Ali isto tako i nemamo izbora koji bi mogli ponuditi da se slobode prakticiraju a da se profit izbaci iz (ne)jednadžbe.
Doživljavao je krize poput Crnog petka, ali bi ih nadživio pojavljujući se još jačim, daljim i manje shvatljivim, daljim od svega na čemu je izrastao i bližim onom na čijim je suprotnostima nastao.
Engleska liga za slobodnu trgovinu žitaricana je slomila carinske zaštite u Engleskoj, Britaniji i redom dalje. Bivajući prisutna kao stvarnost se iscrpljivala i periodički vraćala na temelje na kojima je nastala. Uvođenje liberalizma u trgovini je krenulo od žita i prešlo preko pokrajina i granica uzrokujući svoju suprotnost jer je Crnim petkom kao ključnom točkom novije ekonomske povijesti uzrokovalo najtežu krizu sistemu kojeg je inaugurirala u želji da se baš takva kriza izbjegne. Ponor u kojem se tada ekonomija nalazila je bio toliko dubok da se onda kako je još jučer Huntigton predviđao sukob civilazicija a Fukoyama kraj povijesti, predviđao i njegov kraj. A on je opstao pribjegavajući, nimalo iznenađujuće, upravo onim sredstvima protiv kojih se borio. Ponovo su se javile državne intervencije u ekonomiji i odustalo se od zlatnih novčanih podloga koje su do tada smatrane jedinim realnim.
Zanimljivo je da su danas kritike kapitalizma osobito glasne. Zanimljivo je da su glasovi koji ukazuju na nehumani karakter profitom određenog sustava pojačali baš nakon pada komunizma, jedine postojeće alternative. Nepostojanje suprotnosti na koju bi ukazivao kao grozniju alternativu ružnoj stvarnosti mu je oslabilo kako snagu tako i privlačnost. Kritike koje se javljaju ukazuju na nelogičnosti i neodrživosti sistema u kojem se nejednakost kodificira pozivajući se (u njegovoj kritici) na temelje na kojima se i rodio. Ono što kritika ne nudi jest završna konkluzija koja bi nudila ostvarivu alternativu priznajući tako da bi htjela ići drugim putem, ali da ne zna kako ga naći.
Stvarnost se oduvijek sastojala od proklamiranja ideala i snalaženja unutar mogućeg, odnosno život u zadanoj relnosti. Pozivanje na individualizam i odricanje od kolektivnog izgleda kao jedino moguće u želji da se pomire ideali sa stvarnošću. Ali, takav put koji bi zadovoljavao logičku strukturu bi ju još i više podrivao jer bi značio svoju suprotnost. Priznavanje stvarnosti kao jedine moguće bez prava na promjenu i priklanjanje konzumerskim postulatima.
Uglavnom, lako bi nama bilo s kapitalizmom i svim lošim što ide u z njega. Samo da je para. Pa bi lako i bez Prozora i bez veze sa svijetom. Jedino bi Miro ostao bez posla.