Napokon sam našao vremena i za jazz. Ne ubrajam se u fanove, ali, s vremena na vrijeme, odgovara mi poslušati živu jazz svirku, jer je potpuno drugačija u odnosu na sve drugo u provinciji. Jazz je velegradska glazba ponikla u onim mračnim čikaškim klubovima s početka 20. stoljeća koje su, uz jazz, proslavili mafija i prohibicija. Stoga, kad jedan provincijski gradić odluči biti domaćin jazz glazbenicima, za mene to znači da se želi vinuti prema svojoj budućnosti, da želi u njoj rasti i jačati, nadvisivši tako sva dosadašnja dostignuća, a možda jednoga dana i postati velegradom. Možda se varam, ali tradicija sviranja jazza u nekom gradu svakako grad čini otvorenijim prema van, prema novom i drugačijem u odnosu na staro i ustajalo, prema promjenama. Mafijaških krugova i lokalnih oligarha, našim provincijama danas uglavnom ne nedostaje, međutim, što je s jazzom, tim osobenjačkim glazbenim pravcem, hoće li se on u budućnosti uspjeti održati na ovim ravnim slavonskim poljanama?

Chick Corea, Al Di Meola, John Scofield, Pat Metheny, sve ih poznam barem preko jedne pjesme, ali ne dalje od toga. Jazz fusion, sweet jazz, free jazz, gomila potpravaca koji mi ništa ne znače, osim što me navode na slatki zaključak kako svaki jazzer, zapravo, predstavlja  pravac za sebe u ovoj popularnoj vrsti glazbe. Jazz je alternativa lakoslušljivoj pop pa čak i rock glazbi; jazz ne sluša svatko. Likovi koji ga slušaju, osim ,što se čine osobitim glazbenim puritancima, vjerojatno i svojim karakterom ne pristaju uz lik i djelo današnjeg prosječnog Slavonca. Vrijeme ih je natjeralo da se zapravo osjećaju poput osobenjaka, iako to vjerojatno nisu – za mene dovoljno da im pridodam posebno mi drag pojam i prozovem osobenjacima duha.

Ako poželite malo bolje istražiti pozadinu „jazzoljubaca“ vidjet ćete da oni, osim što slušaju neuobičajenu glazbu, čitaju i neke druge knjige, gledaju, ako uopće gledaju, neke druge filmove, u razgovore s vama uvode neke druge teme. Sva zanimljivost njihove rafinirane osobnosti, međutim, u današnjoj se provinciji ne zamjećuje. Zbog toga, ako ih uspijete vidjeti na jednom ovakvom jazz-hepenningu, zaista vam se posrećilo i to je sve; inače, žive povučeno, u uskom krugu ljudi, možda sa svojim psom ili mačkom.

Zašto provincije danas guše svoje slobodne duhove, to je pitanje na koje me, zapravo, potaknuo „lik i djelo“ „jazzoljupca“, koji predstavlja tek jedan od mnogih slobodnih duhova zavučenih negdje po gudurama provincija? Zašto oni koji zaista imaju nešto za reći, vjerojatno običnom građaninu ne i primamljivo „na prvu loptu“, nisu danas uočljivi i zanimljivi običnom čovjeku, a ne tamo neki lokalni političari koji godinama tresu praznu slamu u svom uvijek istom deklamiranju. Zašto ih nema na lokalnim radijima i televizijama sa svojim komentarima zašto vole baš taj jazz, čitaju baš tog pisca, vode baš takav život cijepljen od zanimanja za dnevnopolitičko svaštarenje kojem smo danas izloženi? Naravno, za sve je odgovor tranzicija, vjetrometina postsocijalističkog razdoblja na kojoj neko vrijeme prebivaju sve bivše socijalističke države da bi stvorile bijednike sa sumnjivo zarađenim milijunima koji će zatim sa svojim potomcima ponovno pokrenuti kotač kapitalizma na ovim prostorima.  Svi opisani fenomeni u ovoj kolumni posljedica su tog sivog, bezličnog tranzicijskog doba u kojem se danas, uostalom, nalazi i Slavonija. U velikoj smo čekaonici za neko novo doba. Kad nas budu trebali, pozvat će nas, a za sada - to je sve.
 
I Nietzsche je prije 120 godina zborio slično. Pisao je za „nesuvremene“, buduće naraštaje koji su se tek trebali roditi i otprilike računao na ovo naše doba, da će ga u njemu čitati i razumjeti na način na koji je to želio. Međutim, vrijeme je pokazalo da je Nietzscheovih slobodnih duhova već bilo prepuno 20. stoljeće, a da je mnogo manje razumljiv onima s početka 21. stoljeća.

Prije neki dan, kada je Teatar Exit pohodio ovaj isti grad s jednom od svojih provokativnih i „drukčijih“ predstava, pošlo mu je za rukom, mogao sam se uvjeriti, izvući iz svojih rupa podosta ovih osobenjaka duha koje iza toga nigdje više nisam imao priliku vidjeti u tolikom broju. Kako znam da je riječ o njima? To i jest tajna ove kolumne, jer su ovi tekstovi upravo namijenjeni njima - za potrebe preživljavanja. Književno osobenjaštvo željno je pronaći i opisati srodno osobenjaštvo različitih duhovnih usmjerenja. Heraklit je rekao da se duše na drugom svijetu poznaju po mirisu. Tko ovo razumije, vjerojatno će razumjeti analogiju koju želim uspostaviti za duhove na ovom svijetu – jednostavno, namirišem ih, znam da su tu, pripravni, ali očigledno kao i sam Nietzsche, ne za ovo današnje, već za neko drugo doba.