Ovaj tekst potakla je jedna intelektualna emisija koja ide u kasnom večernjem terminu petkom na državnoj televiziji, a urednik i voditelj je ugledan, kritički nastrojen novinar koji mi je nekoć bio drag, a sad ga samo cijenim. Zadnja dva mjeseca pozorno sam pratila spomenutu emisiju u nadi da će glavni gospodin sam shvatiti neke stvari. Pošto vi upravo čitate ovu kolumnu nije teško zaključiti da je samokritika kritički nastrojenog mozga emisije izostala. Rado bi mu sve rekla u lice, no zadovoljit ću se time da mu pošaljem ovaj tekst i link e-mailom.

U posljednje vrijeme u emisiji se raspravljalo i ukazivalo na goruće probleme našeg društva: od nedostatka odgovornosti i upitnog morala, uključivanju nacionalne kulture u temelje moderne hrvatske, do stanja duha našeg naroda, jezika, kulture, duhovnosti, predstavljanja svijetu, itd. Ovdje se želim osvrnuti na seksizam, odnosno isključivanje žena i elitizam. Pa krenimo redom.

Napravila sam malo istraživanje koje je uključivalo jednostavnu matematičku operaciju zbrajanja i došla sam do podataka koji idu u prilog mojoj tezi. U prvih osam emisija ove godine gostovalo je ukupno šesnaest uvaženih muškaraca i samo dvije žene! Da, dobro ste pročitali, omjer je 1:8 u korist muškoga roda. Možda taj podatak ne bi bio tako strašan da živimo u nekom zatvorenom društvu u kojem žene nemaju pravo školovanja i izlaska na izbore, ali od početka devedesetih broj žena u studentskoj populaciji neprestano raste, pa je taj broj 2006. godine dosegao 54,1% što je više od ukupnog dijela žena u stanovništvu Hrvatske. Zanimljivo je i da je u ukupnom broju diplomiranih studenata broj žena 60%, tako da gospodinu uredniku izgovor da nema dovoljno kvalificiranih sugovornica pada u vodu. A koji je izgovor našoj najvišoj znanstveno-umjetničkoj ustanovi Akademiji u kojoj je među 146 punopravnih članova samo 13 žena? Ne bi bilo pošteno okriviti samo tu jednu emisiju i njenog urednika za poraznu statistiku, to je preslika cijelog društva, ali smatram da je lakše ukazati na neka društvena kretanja kroz primjer nego općenito teoretizirajući.

Iako se Hrvatska deklarira kao sekularna država, utjecaj Crkve je veoma značajan, ipak smo mi pretežno katolička nacija i važno je što crkveni vjerodostojnici imaju za reći o aktualnim problemima. Na stranu licemjerstvo Crkve i njenih podanika koje je primjereno kapitalističkoj logici, žena u Crkvi nema pravo donositi radosnu vijest i biti duhovni vođa (kako nam je jezik ograničen, nemamo čak ni imenicu 'vođa' u ženskom rodu ... možda vođica?). Zakopani smo u neke stare obrasce mišljenja i ponašanja, pa stoga nije čudno što se ženski glas u javnosti slabo čuje i malo cijeni, a kada je i prisutan, onda obično govori o ženskim ljudskim pravima. Postoji jedan fenomen vezan uz etiketiranje; ako se prema nekoj društvenoj skupini društvo ponaša na određen način, stvara predrasude i dodjeljuje uloge, s vremenom se etiketirana skupina i sama počinje ponašati na taj način, inkorporira stavove društva u svoje razmišljanje i ponašanje. Možda baš tu leži dio odgovora na pitanje zašto se neke obrazovane i pametne žene ne opredjeljuju za istupanje u javnosti, a nije nauštrb u ovom kontekstu podsjetiti na mnoge maštovite izjave naših saborskih zastupnika kada su žene u pitanju. U takvom okružju žena koja društveno i/ili javno djeluje mora koristiti mnogo više energije da bi ju se shvatilo ozbiljno.

Ako o čovjeku od riječi više govore djela, uzet ću si tu slobodu i zaključiti kako urednik i voditelj spomenute emisije očito ne smatra žene dovoljno kompetentnima da bi ravnopravno sudjelovale u emisijama koje se bave ozbiljnim stvarima o kojima, na neki način, ovisi naša budućnost. Ili je (pod)svjesno i sam šovinist, ili podilazi većini kojoj muški glas daleko više vrijedi i mnogo dalje i ozbiljnije se čuje.

Druga stvar o kojoj želim govoriti je elitizam među hrvatskim intelektualcima koji nastupaju javno. Jedan od njih je rekao da onaj tko nema reda u jeziku, taj nema reda ni u glavi, pa samim time ne postoji red u društvu i krši se zakon. Poznavanje jezika po njima je preduvjet za apstraktno mišljenje i više intelektualne radnje; znači li to da su australski Aboridžini na nižem stupnju od nas jer komuniciraju pretežno telepatski? Ne bih rekla.

Ovdje se naravno govori o hrvatskom standardnom jeziku koji je kodificiran sustav zasnovan na štokavskoj ijekavici, to je onaj jezik koji stranci uče kad uče hrvatski i koji bi svi državljani Hrvatske trebali razumjeti i njime se koristiti u javnim nastupima. Ali kao i skoro svaki standardni jezik, on nije toliko stvoren prirodnim putem, govorom, nego je ustanovljen i dogovoren u određenom trenutku naše povijesti. Ono što ja smatram mnogo vrjednijim za kulture koje postoje u Hrvatskoj su dijalekti koji su mnogo životniji i čine bogatstvo raznolikosti. Bilo bi lijepo kad bi svi građani jednako dobro baratali i standardom, no uz takvo jednolično, monotono prezentiranje stvara se averzija prema uštogljenom jeziku koji je zapravo živi sustav.

Uštogljeni razgovori pred kamerama, s rječnikom kojeg većina slabo razumije, sigurno postiže kontraefekt. O kulturi se govori na elitistički način koji obuhvaća neke umjetnosti, klasičnu književnost i neprestano pozivanje na davno minula vremena i djela otaca naše književnosti. E pa ja se ni malo ne slažem s tim pogledom. I kultura je živa, nju sačinjavaju i folklor i načini života, oblici zabave i potrošnje, proizvodnja i distribucija umjetnosti u najširem smislu, prehrana, govor, društveno djelovanje, itd. Mislim da je došlo vrijeme da uvaženi prastari intelektualci ustupe mjesto nekim novim ljudima koji imaju nešto novo za reći, kad već sami ne odustaju od svoje izlizane priče i zatvorenog društva odabranih mozgova. Kako je uopće moguće govoriti o jednoj mono-kulturi kad u Hrvatskoj postoje različite regije s različitim običajima, govorima, djelovanjima, pluralnost kultura?

Mislim da je točna konstatacija tih uvaženih članova intelektualne elite da je naše društvo u krizi identiteta, rastrgano između globalno potrošačkog i tradicionalnog načina života. Samo, ne slažem se s načinom rješavanja tog problema. Postoje načini da se sačuva i prezentira svijetu ono najbolje i najzanimljivije što imamo, a opet da se otvorimo novim utjecajima. Obrazovati ljude ne znači samo proći zadani obrazovni program, mnogo je veća vrijednost u poticanju razvoja kritičkog razmišljanja i primjene stečenog znanja. Umjesto da zatupljujemo djecu činjenicama i teorijama, korisnije je naučiti ih kako se snaći u mnoštvu informacija koje nas okružuju na svakom koraku, da izbjegnemo nekritičko prihvaćanje svega što je strano i odbacivanje svega domaćeg. U svijetu koji je sve više glokalan, nemoguće je zatvoriti se u svoju kontejner državu i opstati. Meni je žao te stare garde koja već tisuću godina sanja slobodno izražavanje hrvatstva i neselektivno konzervira sve što je 'izvorno naše'. Vrijeme akademske gospode u odijelima koja tiho prezire 'prizemne' stvari polako prolazi, pitanje je samo hoće li priznati svoj neuspjeh u afirmiranju šire publike za ono što oni smatraju kulturom i prepustiti mjesto nekim novim ljudima, mišljenjima, paradigmama, ili će se fosilizirati u svojim foteljama pokušavajući spasiti kulturu čija je definicija upitna.