U Zagrebu postoji Ulica Milana Mladenovića. To jest i nije neobično. Mladenović je u gradu rođen, i ondje je prvih šest godina živio. Otprilike, kao i Bora Ćosić. Agramersko se djetinjstvo Ćosićevo skutrilo u godinama neposredno pred Drugi rat, svjetski a naš, dok je prva Jugoslavija, po ubistvu Radića i zavođenju Šestojanuarske diktature, pouzdano klizila k svome nadiru. Mladenovićevo će se zagrebačko vrijeme odmatati od kraja pedesetih godina pa do sredine šezdesetih, kada se FNRJ polako rješavala dječjih bolesti pretapajući se u SFRJ, te se ta socijalistička Jugoslavija, druga, kretala u pravcu vlastitog zenita, zenita koji će, nakon mlohavog perioda bezidejne stagnacije, implodirati u ovom posljednjem ratu, našem a svjetskom. Kao i Ćosić, Mladenović je za agramersku čaršiju s krvavim raspadom zemlje (p)ostao prije svega i uglavnom Srbin, no ipak mnogo prihvatljiviji odavno mrtvi Srbin, za razliku od Ćosića, koji je i dan-danas na sreću željezno živ. Ulice je – uz prometni plato pred beogradskim Domom omladine – Mladenović već bio dobio u Zemun Polju i jednom predgrađu Podgorice. Kako je Zagreb, poznato je, odavno sistematski očišćen od svakog podsjećanja na prošli sistem i usput svega ostalog onoga notornog istočnog predznaka, u njemu nema ni ulice, na primjer, Titove, Andrićeve (koja ipak postoji u Sesvetama), pa ni one posvećene za grad desetljećima pupčanom vrpcom vezanom, velikom Arsenu Dediću. No slične stvari, istina, većini već odavno nisu neobične. 

Križanje Mladenovićeve i Metikoševe (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Ulica Milana Mladenovića nalazi se na novozagrebačkoj periferiji. Drugog imena ranije nije imala jer kao ulica nije postojala, a ono Mladenovićevo ponijela je pred nešto više od deset godina. Internet tvrdi da se od mog stana na Remizi do nje javnim prijevozom stiže za nepunih četrdeset minuta. Manje-više točno onoliko koliko traje meni najdraži album i uostalom kvalitativni tour de force Ekatarine Velike, ploča „S' vetrom uz lice“, snimljena 1986. u zagrebačkom studiju SIM, i iste godine objavljena u izdanju Založbe kaset in plošč radiotelevizije Ljubljana. Na križanju Selske i Ozaljske sjedam na autobus broj 109, stavljam slušalice, i krećem. 

1

Album se otvara epskim prologom pjesme „Budi sam na ulici“, kompozicije jednako intoniranog refrena, koji, naslovnim stihom, donosi i neku vrstu tekstualne prolegomene ploče. Taj je neoromantični, sveopćom omaglicom osamdesetih marinirani Weltschmerz beogradskog asfalta jedne generacije koja će uskoro postati izgubljenom, Mladenović vjerojatno najkonciznije opjevao upravo ovdje.

Razvedena bas dionica, paradigmatska za ritmičko-melodijski potpis Bojana Pečara, kao da predstavlja neku vrstu onomatopeje onog kristala koji se lomi u drugoj strofi, staklenih iskri koje zasipaju membranu. U mlaki, kišni ponedjeljak 11. prosinca tekuće, 2023. godine, ova pjesma pristaje izvrsno. Dok brojiš kapi koje se slijevaju staklom, a kroz plahu plastiku slušalica probija se užas gradskog autobusa prepunog školske djece. 

2

„Ti si sav moj bol“ uličnoj samoći kronološki kao da prethodi. Prvo treba skupiti snage, čuti i slijediti želju koja tinja u tebi, uputiti se ususret osami kao izboru. To je poniranje u sebe svjesno, iako je, naravno, ponovno riječ o ulozi, masci. Tempo ubrzava. Ivan Rakanović se zagrijava. Ovo mu je jedina studijska ploča sa sastavom; tumačit će kasnije kako grupa ritmički ne funkcionira ako su joj članovi na različitim drogama. Ekatarina je bila bend redom odličnih bubnjara – Vd-a, Ivana Fecea Firčija, Žike Todorovića, Marka Milivojevića. Iz nekog razloga meni najviše odgovara Rakina nepretenciozna preciznost. Moguće zato jer ostatak aranžmana zna biti pomalo pompozan. Djeci u autobusu ne odgovara, čini se, ništa. Klize ekranima brzinom oroza, negeneracijskom no ipak očito također ljudskom, svejedno stranom. 

3

„Kao da je bilo nekad“ vjerojatno je najkompleksnija kompozicija na ploči, ujedno najzanimljivije aranžirana. U melankoličnu himnu noćnih ljudi uvlači se tračak kakve jadranske terase, pozadinski plesnjak kasnoljetne večeri u Baškoj Vodi, Medenoj, Haludovu.

Dinamički je izrazito fino nijansirana. To je more, Jadran i njegovi brodovi, more od olova i nebo od borova prisutno i kao kulisa prividne priče, zapravo tužaljke. A glavni protagonist svake tužaljke uvijek je bilo vrijeme, golemo sito kroz koje gubimo. Autobus je brz; već je zagazio na asfalt Jadranskog mosta. Pod tim rebrom valja se nadošla Sava, prema Beogradu, nekim drugim ulicama sa istim imenom. 

4

S prelaskom rijeke dolazi „Umorna“, reč upućena nekom ko odlazi. Od vode me upravo odvode neumoljivi taktovi Otto-motora, ali ona već ionako nailazi odasvud; dosadno, stidljivo kapanje preraslo je u kratak pljusak, umalo ljetni. Čekićanje je doboša teško, gitare u zvučnoj slici gotovo da i nema, dominiraju razliveni synthevi i vokalna ekspresija. Umor je opći, tekstualna udica izgrađena oko zavodljivog zvučnog podudaranja. Kotrljamo se, moj plavi zagrebački autobus, čopor školske djece, nekoliko penzionera i ja, sada već novozagrebačkom Avenijom Dubrovnik, ulicom na koju se ona Mladenovićeva, ako je vjerovati mapama, izravno nastavlja. 

5

Tempo ponovo uzlazi, „Novac u rukama“. I tekstom i atmosferom pjesma vjerojatno najviše odskače od dominantne potke albuma. Bas unosi funkoidni groove, izmjenjuju se gitarska i saksofonska sola. Novac prelazi iz ruke u ruku, s desne strane stakla uz prozor prolaze neboderi Trnskog (nebo se iznad njega danas ni po čemu ne razlikuje od okolnog), Sigeta, Sopota … Štropot kotača ne čujem, sve dok vozač, pred jasnim crvenim svjetlom, naglo ne zakoči, točno u trenutku kad pjesma priđe svom kraju. 

6

Sa šest godina Mladenovićevi dobivaju prekomandu za Sarajevo. Ondje će obitelj ostati do 1970. godine i selidbe za Beograd, koja će se ispostaviti konačnom. U tom se Sarajevu, negdje u vrijeme kad su Indexi snimali „Plimu“, Milan zainteresirao za rock'n'roll i započeo sa satovima gitare.

Takva je i po gradu nazvana pjesma: snježna, nostalgijom obojena, blago oslonjena na orijentalnu melodiku, uz neobičan udaraljkaški puls u pozadini, moguće ponešto preslatku vokalnu ornamentiku. Upravo taj vanilin šećer, kao prvi pršić raspršen pokoricom, nostalgiju izmiče iz džepa melankolije. Ipak Bosna, djetinjstvo, vunene rukavice s jednim prstom, slika sigurnosti: kada ti inje s očiju sklanjaju drugi. 

7

„Stvaran svet oko mene“ u ovom okviru, jasno, tek je manihejsko naličje, Platonov odraz odraza onoga jedinog važnog „stvarnog sveta u meni“. A ovo okolo, sve okolo – sasvim će izvjesno proći, samo ako se pričeka. I sama pjesma, jedna od najkraćih na ploči, brza je i brzo prolazi, ostavljajući slušatelja da puzi po oštrici, balansira na toj tankoj liniji između unutarnjeg i vanjskog, opipljivog i neopipljivog, stvarnog i nestvarnog. Dok su još zvonili prvi taktovi izašao sam iz tada već osjetno tišeg, praznijeg autobusa; na raskršću skliskom od nafte naše su se rute razilazile. Valjalo je nastaviti prema cilju pješice, ravno naprijed, između Zapruđa i Utrine, uz vlažna pročelja i navijačke grafite. Kiša je bila prestala. 

8

Za tim pročeljima, u sobama, tavore njihovi sneni stanari. Ova je „Soba“, sa svojim štektavim gitarskim šesnaestinkama, prazna, na njoj nema vrata. Tjeskoba, tragovi zuba u mesu prsta. Prvi put intenzivnije čujemo Margitu, njezin se glas isprepliće, nadmeće, i katkad nadglasava onaj Milanov; najjasnije, jasno, u vapaju, očajnom, za iluzijom blizine, kratkom zajedništvu poljupca. Njezino mrmljanje-mantranje pjesmu, iznenada, i završava. Dubrovačka je avenija također prišla svom kraju: čini se da me samo golemo raskršće i jedan kružni tok dijele od cilja. Izuzevši pankera sa zelenom irokezom na stanici šestice, na vidiku gotovo da i nema ljudi. 

9

„Grad“ je posljednja pjesma na ploči, grad je za mojim leđima: preda mnom je Ulica Milana Mladenovića koju još ne vidim i negdje za njom, nakon povećeg meandra, nekako opet Sava. Otpočetka ponovno Pečarov oštar bas, u stihovima propitivanje mogućnosti utočišta, tog nekog mjesta izvan Ja u koje bi se Ja bez posljedica, kao u puževu kućicu, uvuklo, neznanje, otvoren kraj. Milanov vokal sada je mantričan, recitatorski, a grad pod zastavom kiše u tom je kratkom trenutku svaki grad, samo ne za nas; za nas, naravno, ne. Još nisam posve prešao na drugu stranu kada ploča završava. Skidam slušalice i puštam u uši šum; prašumu zvučnog smeča, prašinu bijele buke, sonorni potpis svih gradova, kao i ovog. 

*

Ulica Milana Mladenovića dugačka je pedesetak metara. Slijepa je, posve pusta, uz nju nema građevina i ona ne nosi niti jednu jedinu adresu. S jedne strane rubi je gustiš, a s druge parkiralište hipermarketa. Imena susjednih ulica doimaju se prigodno: u zaglavlju stoji joj Sarajevska, a ona usporedna ponijet će ime rock-pjevača prethodne generacije, također odavno pokojnog Karla Metikoša. U neposrednoj se blizini nalazi nekadašnja kasarna JNA poznata kao „Maršalka“, jedna od najvećih u zemlji, iz koje su u srpnju 1991. godine armijski tenkovi izašli, da naposljetku ipak ne stignu u Sloveniju. Znamo što se desilo poslije. Na to kao da nepobitno upućuje i upravo nesnosan smrad koji se uvlači u kožu, kosti i odjeću, smrad gradskog deponija u neposrednoj blizini, golemog brda otpada koje se pred neki dan urušilo povlačeći za sobom radnike, prezreli, kiseli miris koji se predugo ne da isprati, miris smrti i truleži, poluraspada. 

Na samom kraju, u slijepom oku Ulice Milana Mladenovića, sve je kao da je neka neznana ruka stvari uredila jasno, simbolički. Zalutala hrpa tko zna odakle navezenog smeća i parkiran zeleni Flix-busov autobus, od onih kojima se daleko i često zauvijek odlazi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Založbe kaset in plošč radiotelevizije Ljubljana

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.