Odavno već nisam napisao neki tekst koji je posvećen gastronomiji, pa sam to odlučio učiniti sada i po dobrom običaju, krenut ću od kraja.

Kraj svakog dobrog obroka predstavlja desert, to znamo, iako bi se moglo reći da se baš sami kraj odvija u nekoj prostoriji koja služi za obavljanje toaletnih potreba. Ta činjenica uopće nije nevažna kada je riječ o ovome o čemu je upravo riječ. A riječ je o frapeu. Tako barem piše u naslovu, pa se toga treba i držati.

Frape je poslastica koju bismo mogli smatrati sasvim prikladnom za desert kojim si zasladimo netom apsolvirani obrok. No, malo je onih koji zaista znaju sastav, porijeklo naziva i stvarnu povijest frapea, a kako mi je namjera da mi čitateljstvo ne ostane neinformirano potrudit ću se oko vaše upućenosti u ono o čemu vam upravo pišem.

Pišući od kraja, potrebno je da se vratimo na početak, odnosno u vrijeme koje je prethodilo izbijanju građanskog rata u drevnoj Americi. Podaci koje su nam povjesničari proturili u školske udžbenike točni su samo u dijelu u kojem se govori o međusobnoj podjeli na snage sjevera i one koje su bile na jugu zemlje. Pravi razlog njihovog sukoba, koji je kulminirao izbijanjem rata, prešućen nam je iz tko zna kojih razloga. Odnosno, bio je prešućen – do sada.

U to vrijeme kultura obavljanja toaletnih potreba stanovnika Amerike bila je na tako niskom nivou da su ih u ostatku svijeta posprdno nazivali Divljim Zapadom, pa je tadašnja vlast odlučila civilizirati vlastito stanovništvo izgradnjom mnoštva javnih WC-a diljem kontinenta. Izgradnja javnih WC-a, sama po sebi, i nije bila tako loša ideja, ali je loša bila namjera vlasti da na taj način popuni ogromne rupe koje su imali u proračunu. Tako su se odlučili za naplatu korištenja spomenutih WC-a.

Odluka da se obavljanje potreba nastalih iz obične nužde naplaćuje osobama koje te potrebe imaju izazvala je ogromno nezadovoljstvo među stanovništvom, odnosno ponajviše kod onog njegovog siromašnijeg dijela. Sirotinja je, kako to obično biva, živjela na jugu zemlje.

Tako je počela pobuna koja se ubrzo pretvorila u pravi građanski rat.

U pobunjeničkom pokretu najutjecajniji i najugledniji su bili ljudi koji su imali najveću potrebu za obavljanjem nužde, čime se naime stjecala slava, moć i ugled među južnjacima. Međusobni sukob platežno sposobnijih sjevernjaka i nuždom pritisnutih južnjaka trajao je godinama, a kako u ratovima nema pobjednika, tako su jednog dana odlučili sjesti za pregovarački stol. U pregovorima niti jedna strana nije htjela popustiti. Sjevernjaci su se i dalje zalagali za apsolutnu, a južnjaci za relativnu naplatu obavljanja nužde u javnim WC-ima.

Kompromisni prijedlog južnjaka da se naplaćuje samo obavljanje velike nužde, dok bi mala bila besplatna, sjevernjaci su s indignacijom odbijali, sve do trenutka dok južnjaci nisu otvoreno zaprijetili da će se svaki od njih ponaosob truditi što više i češće obavljati sve oblike svoje nužde pod vedrim nebom. Pošto su tamošnje pustinje (riječ "desert" je engleski naziv za pustinju, a naš za poslasticu) već bile zatrpane izlučevinama iz južnjačkih crijeva, sjevernjaci su se morali ozbiljno zamisliti nad budućnošću kontinenta, pa su tada stvarno počeli razmišljati o tome da barem obavljanje male nužde učine nešto pristupačnijim svekolikom pučanstvu.

Pitanje besplatnog obavljanje male nužde, poznato pod pobunjeničkom parolom "Free Pee!" (u doslovnom prijevodu: "Besplatno Pišanje!", što bi se na tamošnjem dobrom engleskom reklo "fri pi",  a na ovdašnjem lošem "fra pe") postalo je ključno i izrodilo varijantu koja je dovela do sporazuma i mira među zaraćenim stranama. Naime, ipak je postignut kompromis na način da je svaka strana morala u nečemu malo popustiti.

Konačni dogovor koji su postigli glasio je da se i obavljanje male nužde mora plaćati, ali da će svaki korisnik javnog WC-a netom što obavi nuždu i to plati, pri izlasku biti počašćen besplatnim slatkastim napitkom u veselim bojama. Taj slatki napitak se imao smatrati poklonom vladajućih svojim urednim građanima, a recept za njegovo pripremanje američke vlasti su držale – i danas ga drže – nacionalnom tajnom od najveće tajnosti. Nitko od tadašnjih korisnika javnih WC-a nije obraćao posebnu pozornost činjenici da uopće nije postojao sustav odvodnje kojim bi se ono što su upravo ostavili u WC-u iz njega i odstranilo, već su svi pri izlasku samo veselo uzimali ponuđeni zgusnuti šareni napitak i uživali u njemu. Američki je narod ovom napitku dao naziv Free Pee, u ime sjećanja na svoju slavnu borbu za besplatno korištenje javnih sanitarija, a u hrvatskom narodu taj je isti napitak postao poznat kao frape, zahvaljujući našem lošem i površnom znanju engleskog jezika.

U Americi je tada procvala proizvodnja šećera i boja u prahu, a vlasti su bile glavni kupac i njima obilno snabdijevale sve javne WC-e na područjima pod svojom jurisdikcijom. Da bi slatki napitak bio posve svjež, a vlast je na tome insistirala pod parolom poštivanja svojih građana, napitak se pripremao na licu mjesta. Svaki je od javnih WC-a imao za to predviđenu posebnu prostoriju, u koju su smjeli ulaziti samo i jedino posebni Vladini ovlaštenici koji su bili specijalizirani za pripremu i serviranje šarenih slatkastih napitaka. Spomenuti ovlaštenici bili su obavezani zakletvom na čuvanje državne tajne.

Na taj način tada su riješeni svi bitni problemi američkog društva. Proračun više nikada nije iskazivao deficit, proizvodnja (doduše, samo boja i šećera, ali i to je bilo dobro za početak u ratom opustošenoj zemlji) je bila u stalnom porastu, a problem gladi i žeđi riješen je na vrlo zabavan, šaren i slatkast način. I što je najvažnije vrlo kulturno je riješeno javno obavljanje i velike i male nužde na kontinentu kojeg od tada više nikome niti ne pada na pamet posprdno nazivati nekakvim Divljim Zapadom.

Stabilan proračun, jaka proizvodnja, riješena socijalna pitanja i kultura življenja – to je način kako se postaje svjetska velesila, a uz sve to još se ima i čime veselo zasladiti na kraju.

* Ova, hm, kolumna je onna uz koju se Glober oprašta s redakcijom, čitalicama i čitalcima, a i šire. Hvala na objavljivanju i čitanju natipkanog. No hard feelings, ofkors. Odoh se sad i ja zasladit. Dec ol folks und vagen! ;o)