U zemlji cvijeća ćete malo teže vidjeti cvijeće. Ako ga i vidite, morate ga skupo platiti. Ako ga i kupite, možete u njega zabijati nos koliko hoćete. Mirisa niotkud. Cvijeće se uzgaja na plantažama, koje prosječni stanovnik Nizozemske uglavnom ne vidi. Ako ste na putu za tu prekrasnu zemlju, pretrpanu automobilima, biciklima i tvornicama, te želite nekome kupiti buket, pazite da to bude parni broj. Tako, umjesto tri, kupite četiri ruže. Nemojte tražiti neku primitivnu balkansku celofansku navlaku za buket, sve urešenu mašnicama jer ćete u Holandiji to dobiti zamotano u običan papir. Naime, tako je modernije.

I tako, dok cvijeće nema mirisa, u maloj kraljevini jednakosti, prisutan je sve veći miris segregacije. Tkzv. Zwarte i Witte škole, u nizozemskom društvu su već tradicija. Crne ili bijele škole. U jedne škole idu “crna“ djeca, a to su ona iz, poglavito arapskih zemalja, Afrike i ostalih bivših kolonija male kraljevine za sve. U bijele škole idu “bijela“ djeca, a to su ona nizozemska. Autohtono nizozemska. Doduše, u takvu školu može se uvaliti i dijete nekog Hrvata, ali samo ako ima dovoljno dubok džep i ako roditelji prođu test kod ravnatelja i savjetnika škole. Test se sastoji od slobodne procjene podobnosti. Osim toga, svi kojima kraljevska obitelj znači više od bacanja cvijeća srednje klase pred noge kraljici Beatrix i princezi Maximi, dakle, onima koji su se uzdignuli iz te mase, a time i iz srednjeg staleža, svoje dijete moraju upisati u bijelu školu.

I dok se u crnim školama govore svi ti čudni, egzotični jezici i sluša malo čudnija muzika, u bijelim školama djeca slušaju o tome kako žive u najidealnijem društvu na svijetu, čija kraljica redovito ide na skijanje u Austriju i slika se sa sirotinjom u Indiji, u pratnji svoje snahe, princeze Maxime. Sretni Indijci im se veselo osmjehuju, a one veselo pokazuju svoje nove kolekcije šešira i usput, plišani kez.

Postoje i miješane škole. To su škole za one koji imaju iskrivljeni način razmišljanja, kao recimo to da nema veze igra li im se dijete s malim crncem ili malom Irankom, koja ga može zaraziti Islamom. Ili to što je mala možda tempirana bomba, koja svakog trena, usred prelijepog nizozemskog groblja kanarinaca, može eksplodirati. Zapravo, to su roditelji čija mjesečna zarada graniči sa socijalnom pomoći i koji pretežno žive u državnim stanovima, te voze mrcine vrijedne ciglih tri i po hiljade eura.

To je ta bogata, pacifistička  nizozemska realnost  savršene demokracije, koja crnobijelom svijetu daje izuzetan kolorit. Svijet kakav je u očima prosječnog čovjeka slika idealne Europe budućnosti. Dugine boje s ekrana novih plazmi i LCD-a, kupljenih na kredit kod Neckermana i računi s besramno lihvarskim kamatama. Tu zemlju grije prekrasno neonsko sunce, koje se najčešće ne vidi, stvarajući učinak svemirskog broda. To svjetlo toliko blješti, da je ljudima nenaviknutim na takvu ljepotu, preporučljivo nositi naočale. To što se kvartovima nizozemskih gradova možete voziti biciklom, uživajući u neonskoj svjetlosti, ne znači da će vam biti toplo. Ako je vrijeme prilično normalno, znači da će vas pri malo bržoj vožnji zaboljeti uši, od dosadnog, hladnog vjetra. U biti, ne gine vam upala sinusa, te kupovina velikog broja papirnatih maramica. Za takve trivijalnosti se ovdje nemojte obraćati liječniku. Ovdje svakom curi iz nosa.

Ima i onih ljepših, toplijih dana, ali za takvih dana se na dvadeset i pet stupnjeva teško može izdržati bez klima uređaja. U Nizozemskoj su ljetni dani jako vlažni i malo više temperature su dovoljne za jako znojenje. Ima to i svojih prednosti – ne treba vam sauna. Posebno ako ste na neizbježnom biciklu, nosite jaknu, s jedne strane vjetar, a s druge toplinski udar.

Nizozemci su jedna od nacija koje najviše putuju. Vole oni razgledavati te egzotične zemlje poput Thailanda ili Slovačke i po glavi stanovnika su izvrsno informirani. Evo, studentica treće godine prava, jedna cura s velikom guzicom i izbačenim zubalom, jako dobro zna da je Prag malo udaljenije predgrađe Amsterdama. Kada je s društvom odlučila otići u taj Prag jer je čula da je cool dobra zabava, rekli su joj da treba ponijeti putovnicu. Jadna cura je zbunjeno pitala čemu putovnica, a neki ne-autohtoni su joj rekli da je to malo uvrnuto predgrađe. Nakon nekoliko sati vožnje se njeno čuđenje već moglo rezati nožem. Koliko treba do tog uvrnutog cool predgrađa?! Na kraju je shvatila da je Prag zapravo država sa glavnim gradom Češkom.

Poznati nizozemski mjesečnik za putovanja Reizen u broju za siječanj donosi zanimljivu reportažu: Slovenija i Hrvatska – Velika ruta kroz Balkan. Tako, između ostalih interesantnih stvari saznajemo da, kada u Zagrebu, čudnom i uvrnutom gradu, kojemu nedostaje “ono nešto“, čovjek ogladni, nema što jesti. Naime, izvrsni putopisci su za prosvijetljene nizozemske čitatelje otkrili kako u Zagrebu nema restorana niti mjesta za nešto pregristi, te su morali u lokalnom dućanu kupiti kruh i salamu. Neljubazna prodavačica ih je pitala, žele li da im od toga napravi sendvič, na što su se stanovnici male, prekrasne kraljevine zgrozili nad balkanskom neuljudnošću. Osim toga, oni su otkrili i neke spektakularne detalje, kao podatak da se više nigdje ne ratuje i da je krvoločni diktator Tito umro 1989. godine, nakon čega su stanovnici Jugoslavije počeli međusobno ratovati. Iz svega se vidi da su Nizozemci zapravo vrlo informirani i srdačni.

Humanost. To je vrlina koja krasi svakog autohtonog Nizozemca. Prije nekoliko dana se zbio strašan događaj, o kojem su izvijestili svi mediji, koji drže do sebe. Jedna mlada, samostalna i brižna Nizozemka, ridala je u ordinaciji i ti jecaji su udarali u monitore na ekranima. Brižna i potresena, žena je oko sebe imala nekoliko tješitelja, koji su je grlili i suosjećali s njenom boli. Naime, njen hrčak je umirao. Dijagnoza tumor. Tim doktora ga je pokušavao operirati, sama operacija je trajala jako dugo, ali ipak nije bilo šanse i hrčak je prestao disati na operacijskom stolu. Plač žene sa ekrana se pretvorio u plač nacije.

U međuvremenu su se zbili još neki strašni događaji. Jedan iranski državljanin, koji je tko zna kako dohrlio do Nizozemske, bio je sretan kada je ugledao neonsko nebo idilične kraljevine. Kao osamnaestogodišnjem homoseksualcu, u Iranu mu je od svijetle perspektive bilo sigurno samo nebo, kada dođe na red za vješanje zbog užasnog zločina postojanja. U maloj, neonskoj kraljevini, taj izbjegli čovjek se nadao prihvaćanju.

Nakon višemjesečne drame, imigracijska služba mu je odbila dati azil. Ministrica iz vladajuće garniture je vikala da se oštro suprotstavlja prihvaćanju iranskih azilanata. Neumjesno drski mladić je odbijao priznati da mu u Iranu ne prijeti opasnost jer još nije obješen. A sve dok nisi obješen, realna opasnost ti ne prijeti. Zato je ministrica, uz ogromnu podršku segregacijske idile, napravila hvalevrijedan istup i odredila krivorođenom mladiću deportaciju u domovinu. Nakon žestokog istupa homoseksualnih udruga i udruga za ljudska prava i prava hrčaka, postupak protjerivanja je zamrznut.

Usput, mogao bi nas put odvesti i u Belgiju, gdje je samo prije nekoliko godina mlada crnkinja brutalno ugušena jastukom između zatvora i aerodroma, jer se bezobrazno opirala belgijskoj policiji da ju humano vrate u Afriku, gdje joj je prijetila smrt.

Ali za sada, welcome to the Netherlands.