„Gas, Gas“, turbofolk pjesmuljak naše nam Severine koji u posljednje vrijeme plijeni pažnju javnosti, napokon čini ono što je poodavno trebalo učiniti na hrvatskoj glazbenoj sceni. Na pošten  način uvodi dugo prešućivanu i osporavanu vrstu glazbe od „dragih nam komšija“, a koja je, htjeli mi to sebi priznati ili ne, i dalje, a za neke čak nepojmljivo, popularna kod zamjetnog dijela hrvatskog pučanstva. Da, riječ je o turbofolku. Hrvati su čak počašćeni, jer u slučaju Severininog pjesmuljka nije riječ o običnom, nego dapače, vrhunskom turbofolku, (ako kao o takvom uopće možemo govoriti) kojeg potpisuje „glavom i bradom“ europski etno glazbeni kralj – Goran Bregović.

I što da vam autor teksta brižljivo njegovanog glazbenog ukusa kaže za pjesmuljak „Gas, gas“ kojeg je, prema romskom izvoru, skladao glazbeni metuzalem ovih prostora Goran Bregović, a izvodi prpošna Severina? Pjesma s iznenađujućom energijom koja obara s nogu one s genom za istočnjački, bolje rečeno balkanski glazbeni passage, dok istovremeno, one koji su odrasli s austrougarskom sklonošću baštinjenja zapadnoeuropske glazbene tradicije, koja se u svojoj konačnici svela na popularnozabavne glazbene pravce poput rocka, popa i hip-hopa, možda ocjena ove turbofolk uspješnice neće ni zanimati. Zapravo, valoriziranje ovog pjesmuljka kao i turbofolka općenito, neće ni biti tema ove kolumne.

Pozitivna reakcija autora teksta na ovaj događaj više se tiče jednog drugog fenomena koji, po tko zna koji put, na ekskluzivan način daje za pravo onoj Krležinoj „manite me hrvatske kulture“.  S ulaskom Severininog hita u oficijalni hrvatski glazbeni prostor započelo je, nadam se, razbijanje nečega što slobodno mogu nazvati umjetno stvorenom i obitavajućom glazbenom scenom koja u Hrvatskoj vlada još negdje tamo od sredine 90-tih. Prozvao sam je umjetnom jer je upravo zabavnjački dio današnje hrvatske glazbene scene primjer one blazirane, dosadnjikave popularno glazbene scene koja obitava kako obitava, u kojoj su radijski festivali top gala događaji, a natjecanja poput Eurosonga prvorazredni događaji, u kojoj je pregršt zvijezda i zvjezdica, a vrlo malo dobrih pjesama, u kojoj kao da svatko surađuje sa svakim i u kojoj svi izgledaju kao jedna velika glazbena obitelj, pogotovo kad se okupe na uobičajenoj godišnjoj glazbenoj nagradi na kojoj u istim kategorijama kao nominirani završe, ništa čudno, Zorica Kondža i Tamara Obrovac.

Odluka o prešućivanju očitih glazbenih potreba zamjetnog dijela hrvatskog pučanstva posljedica je jedne politike koju ne mislimo dirati u grobu Međutim, o posljedicama stvaranja umjetne dosadnjikave scene proizišle iz te odluke svakako mislimo polemizirati! Takva je odluka vjerojatno najteže pogodila zaista talentirane, one koji su Hrvatskoj možda mogli donijeti mnogo zdraviju i uzbudljiviju  popularno glazbenu scenu, nego što je ona danas.

Međutim, već i iz ovog uvoda dovoljno je materijala da se uspostavi hipoteza koja odgovorno tvrdi da nam je zabavljački sektor, da ne kažem kulturni, u državi i ono što se događa u i oko njega, više nego ikad - dirigiran. Ne probijaju se istinski talenti već neki drugi, koji, pak, ugasnu u trenu. Rode se preko noći, ali ne iz razloga što ih je posjetila stvaralačka muza makar i u jednoj noći, preko jedne pjesme, već iz nekih drugih, vjerojatno dogovorenih na derneku kod nekog uvaženog ABL tipa ( kolumnu o ABL tipovima, tko su, što su i kako opstaju vidi >>> ovdje).

Da bi se tobože obranila od nezdravih utjecaja s Istoka, s turbofolk prizvucima, hrvatska glazbena estrada pretvorena je u rijetko viđenu dosadnjikavu kič scenu dirigiranih instant i malo dugovječnijih zvjezdica pop usmjerenja koje se kreću na tragu zamišljeno neuspjelih karijera grupa Magazin i Novih Fosila. Vjerujem da nisam daleko od istine ako upravo poznati četverolist pop skladatelja Tončija Huljića, Rajka Dujmića, Zrinka Tutića i, pokoj mu duši, Đorđa Novkovića označim kao mecene te i takve sladunjave, bezlične hrvatske glazbene scene koja se kao tobožnji štit pred najezdom turbofolkaša (iz)rodila sredinom 90-tih. U njoj, pod njihovim budnim okom, forsirale su se zvijezde i zvjezdice, neovisno o njihovoj istinskoj kvaliteti, dok se u javnosti pokušavao stvoriti dojam da nam cvjetaju ruže te da nam „onaj turbofolk“ uistinu nije potreban. Sjetimo se samo Nives Celzijus kao možda prvorođene zvijezde te i takve estrade kojoj je mentor bio upravo Zrinko Tutić. Pop, ali pop Danijele i Jasmina Stavrosa, a ne Robija Williamsa postao je nadređen rocku. Ako bi se htio navesti primjer rockera posezalo bi se za imenom Thompsona.

Posljedica svega je da na hrvatskoj popularno zabavnoj glazbenoj sceni nemamo nove istinske popularno glazbene zvijezde od dolaska Gibbonija. Sjetimo se samo slučaja grupe Parni Valjak koja je prije nekog vremena bila prisiljena raspustiti se jer je na hrvatskoj estradi zavladala takva festivalsko-eurovizijska kič klima u kojoj je poštenim rokerima na kraju jednostavno moralo odzvoniti. Zanimljivo, od bendova koji su preživjeli i čak se danas čine u naponu snage jesu oni koji su se na početku cijele priče prepoznavali kao alternativni: Hladno pivo, Let3 i niz odličnih hip-hop izvođača poput TBF-a, Ede Maajke i sličnih. Zapravo, klasičnog rock and roll benda u našoj zemlji više nema (što li samo radi Prljavo Kazalište u ovom trenutku?), prostor su popunili dečki iz Gajnica koji su nepredviđeno prirođene klupske prostorije morali zamijeniti dvoranskim. Jedino što možemo učiniti jest posuditi klasičan rock and roll bend iz susjedne BiH. Nažalost, dogodilo se da i oni, a riječ je o bendu Letu štuke!, koji je snimio sigurno najkvalitetniji rock and roll materijal unatrag 15 godina na ovim prostorima, umjesto već etabliranih rock zvijezda ravnih velikim bendovima bivše države (poput Bijelog Dugmeta, Riblje Čorbe i upravo spomenutih Parnog Valjka i Prljavog Kazališta)  postanu neobjašnjiv i neshvaćen fenomen unutar festivalsko-eurovizijske kič estrade. Grupa Letu štuke! predstavlja primjer klasičnog rock and roll benda koji zbog kičeraja glazbene scene proglase alternativnim.

Vani nije takav slučaj. I danas ćete na svjetskoj pop i rock sceni zapaziti institucije kvalitetnih pop i rock bendova poput U2, R.E.M. i Coldplay koji i dalje sviraju i opstaju. Međutim, kod nas, stječe se dojam, na sceni je nekolicina ABL tipova koji dirigiraju sve u i oko naše estrade. Neki mi vjerojatno neće dati za pravo i ne moraju; u ovom tekstu ostavio sam po strani istinske zvijezde koje su svoju slavu stekle davno prije pojave Gibbonija, kad je kriterij za slavu i uspjeh još uvijek bila kvaliteta, a ne nešto drugo.

Ali eto, sada nekako vedrije gledam na budućnost. Napokon, pored turbofolka možda će na našoj estradi zaživjeti i pokoja klasična rock and roll družina, alternativa će se vratiti u alternativu, a za koju godinu možda i dobijemo estradu po mjeri i ukusu našeg nam pučanstva. Vjerujem da će sada mnogi koji prije to nisu mogli – dobiti priliku. Kvaliteta će na kraju sama pronaći put. I možda će se upravo dogoditi ono što je jedna politika, danas u grobu, na početku i željela, ali pogrešnim sredstvima: turbofolk vratiti na periferije gdje mu je i mjesto, a mladež okrenuti prema novim kvalitetnim glazbenim strujanjima na našoj estradi. Ne vidim razloga da mladež pogriješi i ne odabere ono istinski kvalitetno, pa bilo to čisto hrvatsko, turbofolkaško ili nešto treće.