Našavši se nasamo s Danielovim kratkim pričama, prolazeći sa zanimanjem kroz njih, ostala sam pomalo zatečena rojevima misli i osjećanja kojima su me priče zasule kao rafalnom paljbom. Mladi književnik dosljedan je tematici koja ga okupira – životu kojega je sudionik i kakvome svjedoči. Životu o kojemu nećemo čitati u tabloidima, već onom kojega većina itekako osjeća na vlastitim plećima i koji je manje šaren i nasmijan.

Ako krenem opisivati dojmove koje je Radočajeva proza na mene ostavila, ili bolje reći, u mene utisnula, onda ne mogu izbjeći povlačenje paralela s novelama V. Novaka „Iz velegradskog podzemlja“ koje su nekada davno ostavljale dojam na mene. I jedan i drugi autor bave se sudbinama iste grupacije ljudi u neosjetljivom društvu. Isti ljudi u različitim vremenima … No jesu li sasvim isti!?

Novakovi su junaci blagi, ranjivi, pretjerano nježni u odnosu na probleme koji ih pritišću. Oni se jednostavno ne znaju snaći u vremenu u kojem žive – predobri su za njega. I kao takvi stradavaju. Danielovi junaci su antijunaci. Oni se niti ne pokušavaju prikazati dobrima. Plivaju u kaljuži koja im je servirana, u toj svoj borbi za preživljavanje izazivajući i dodatne nevolje kao da se rugaju životu koji ih ne mazi. Kao da ispituju dokle sežu granice … Danielovi junaci žive na rubu. Na rubu vremena koje nije njihovo.

Likovi u Novakovom djelu srođeni su s bijedom. U njoj se rađaju i umiru, a kroz nju prolaze rezignirano. Kod čitatelja izazivaju samilost i suosjećanje. Radočajevi likovi su pak ljudi koje susrećemo i pozdravljamo na cesti. Njegovi smo likovi mi, pa i on sam. Ljudi koji su rođeni u nekim manje-više normalnim okolnostima i u njima odrastali, a onda su nenadano preko noći postali sirotinjom i to višestrukom.

Junaci u Radočajevim pričama ostali su zatočeni u međuprostoru između dva vremena: onoga koje je prošlo i drugoga koje nije došlo. Umjesto njega nametnulo se treće vrijeme kojemu ne pripadaju, a kojega su svjesni i koje ih čini svadljivima, nervoznima, zajedljivima, besciljnima, agresivnima ili jednom riječju frustriranima. Cijelo vrijeme naši antijunaci imaju potrebu za bijegom od stvarnosti pa to i čine svatko na svoj način. Netko se utapa u alkoholu, netko i fizički bježi u potrazi za mirnim mjestom, a netko pak je suicidalan pa bježi zauvijek ostavljajući za sobom trag sazdan od upitnika.

Kako god, vrijeme čovjeka oduvijek gazi i ne može mu se pobjeći. Na koncu smo ipak primorani prihvatiti činjenicu da jedino sami od sebe i od vremena ne možemo pobjeći i to bez obzira što tom vremenu ne pripadamo (a bogami ni sami sebi sve češće) i to nas ponovo vraća Novaku i njegovim rezigniranim likovima, u kakve ćemo se, htjeli-ne htjeli, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno i mi, Danielovi likovi, pretvoriti.

Lupiga.Com