Goran Tribuson, Pavao Pavličić, Robert Naprta, Jurica Pavičić... nekoliko je imena najistaknutijih domaćih književnika koji kontinuirano pišu romane kriminalističkog žanra koji im služi kao okvir za ocrtavanje hrvatske tranzicijske zbilje obilježene korupcijom, pretvorbenim kriminalom, općom besparicom i sivilom. Ti romani su, uz još nekoliko zbirki priča pisaca mlađe generacije (Perišić, Nuhanović, Tomić) ustvari najizrazitiji predstavnici domaće tzv. stvarnosne proze koja rabeći literarni fiction oslikava hrvatsku svakodnevicu, realnost koju svi mi već godinama živimo i atmosferu i duh vremena iznjedren ratom. Uz par iznimaka (Patricia Highsmith, Agatha Christie, Ruth Rendell, Patricia Cornwell) i u širim svjetskim razmjerima krimić bio je i ostao žanr kojim dominiraju muški autori, a domaće spisateljice koja se do 2000. godine okušala u tom žanru zaista se ne mogu sjetiti. Stoga je pojava kriminalističkog romana Posljednje putovanje u Beč Irene Vrkljan 2000. godine izazvao pravo iznenađenje među domaćim štovateljima pisane riječi. Efekt iznenađenja naročito je pojačala činjenica što je Irena Vrkljan dotad bila autorica proze koju karakterizira iznimna liričnost, introspekcija i intimnost, odnosno, iako osobno ne volim taj pojam, ona je bila predstavnica tzv. ženskog pisma intimističkog karaktera (Svila, Škare,  Marina ili o biografiji...), zbog čega se od nje zaista nije očekivao izlet u prozu kriminalističkog prosedea. No, sada se ispostavlja da taj njezin potez nije bio slučajan, niti jednokratne prirode, jer dvije godine nakon svoje inicijacije u tom žanru, njen kriminalistički prvijenac dobio je nasljednika. Vrkljaničino okušavanje u kriminalističkom žanru višestruko je obogatilo hrvatsku književnu scenu jer smo dobili dva romana koja nisu nimalo nalik žanrovskim srodnicima njenih prije spomenutih muških kolega. Ona ne slijedi stvarnosnu matricu i ne postavlja svoje kriminalističke fabule u kontekst hrvatske socijalno-društvene realnosti, nego čak radnju svojih krimića izmiješta iz Hrvatske u Austriju, i stvara netipičan whodunit umjetničkih pretenzija, sa osjetnim art štihom. Međutim, da krivo ne shvatite, ona također ne napušta ni svoju od ranije nam poznatu poetiku intimnosti. Iako svaki krimić neizostavno dodiruje i otkriva onu tamnu stranu života, koja je naravno također dio stvarnosti, za razliku od domaćih muških autora romana kriminalističkog žanra, stvarnost koju Irena Vrkljan obrađuje i tematizira, stvarnost je koja se odigrava unutar pojedinca - sumnje, nedoumice, razmišljanja, psihička previranja, nagovještaji i slutnje okosnica su unutarnjeg svijeta vremešnog austrijskog policijskog inspektora Wintera, staromodnog gospodina zaljubljenog u umjetnost i rafiniranog estete. U razmišljanjima inspektora Wintera u čiju psihu Vrkljanica duboko zadire, kao i u onu njegove supruge Eve koja svom mužu nenametljivo iz pozadine svojim komentarima pripomaže u istrazi, prepoznajemo samu autoricu, svojim likovima po godištu i senzibilitetu srodnu i blisku. A radnja romana vrti se oko  istrage okolnosti smrti Ivana Roka, poznatog austrijskog slikara zagrebačkog porijekla, a inače Winterova poznanika i muža pokojne Trude, najbolje prijateljice Winterove supruge Eve. Istraga postepeno izvlači iz prošlosti neke skrivene obiteljske tajne, koje povezane s pohlepom i davnašnjim krivnjama rezultiraju slikarovom smrću. Vrkljanica nenametljivo i tečno razvija svoju kriminalističku priču koju obogaćuje Winterovim nostalgičnim žalom za Bečom kakav već dugo ne postoji, pa čak blijedi sjećanje na njegovu nekadašnju slavu i moć čak i kod njegovih najprivrženijih vremešnijih poklonika, ali kriminalistički zaplet i fabula Ireni služe radi iznošenja njenih osobnih opservacija o umjetnosti i smrti, kao i njihovoj međusobnoj povezanosti i isprepletenosti. Sa stranica Vrkljaničinog romana oplahuje nas omaglica sjete i melankolije, žala za prošlim i otpora podvrgavanju modernom ubrzanom ritmu življenja, koji ne ostavlja vremena za predah. Svojom prozom Irena Vrkljan opire se takvom životu na turbo pogon, životu u speedu, u petoj brzini i čitanje njenog pomalo starinskog, klasičnog rukopisa donosi opuštanje i smirenje, predah od ekstatičnosti suvremene egzistencije, te iako se radnja odvija u današnjem suvremenom Beču, imamo osjećaj da smo literarnim vremenskim strojem prebačeni u nekadašnju usporenu K.u.K Viennu, Beč s početka prošlog stoljeća.
Smrt dolazi sa suncem umjetnički je krimić koji, osim što u sebi sadrži jedan čisti, klasični whodunit, još progovara i o samoj umjetnosti, bez koje bi naši životi bili sivi, siromašniji i bezličniji, ali nas autorica i upozorava kako strast prema umjetnosti pomješana s pohlepom može odvesti  u zločin, te tako umjetnost, osim što obogaćuje, posredno može živote i uništiti.
A Vrkljanica koja je osamdesetih godina uz Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić bila glavni eksponent tzv. ženskog pisma u domaćoj književnosti, sa ova svoja dva literarna izleta u kriminalistički žanr, uranjajući u psihu glavnog muškog protagonista koji istražujući slučajeve ubojstava istovremeno ispituje i svoj egzistencijalni put, kao da se opire svom svrstavanju u takve uske, simplifikatorke književnokritičarske modele.
A mi se na kraju, sa strahom u glasu, samo možemo zapitati: je li slučaj slike krvavocrvenih makova odista i posljednji slučaj inspektora Lea Wintera ?