Koliko nam je puta potrebno umrijeti kako bismo shvatili što je bila prvotna nakana Onoga koji je stvarao svijet? Pjesnikinja lijepo osjeća kako je "nježnost sumirana iz nekoliko smrti" – stih koji me je pratio kroz čitavi proces promišljanja pjesama koje čitam. Suzana nas putem snova vodi kroz daleku povijest, onu koja je netom protekla pa se još poviješću ne može ni zvati, kroz dvojbu o budućnosti ... zajedno ćemo se probuditi u sadašnjosti koja se ničim ne razlikuje. Njezina je zbirka nešto kao "Vodič kroz prošle i živote, uopće".
 
Ono što povezuje snove – zapravo sjećanja na proživljenu prošlost jest nasilje koje se uporno ponavlja iz sna u san, iz života u život, razdoblja u razdoblje ... Pa se s pravom valja upitati, koliko je zapravo povijest učiteljica života? Ili je povijest samo vječna vrtnja u krug istih duša koje uvijek ponavljaju iste već počinjene greške? Možemo li barem jedan svoj život proživjeti u miru, skladu, ljepoti i nježnosti? Ma gdje se našli, Suzana će nam reći: "i ovdje postoje mačevi" - a "mir je nelagodan i neizvjestan" - koliko strašne istine u ovome stihu! Kroz čitavu povijest čovječanstva mir kao da postoji jedino u svrhu iščekivanja novog rata, negdje, bilo gdje, kao da je bitno ... Od mira čovjeku postaje nelagodno u neizvjesnosti.

***

Osim nesreće koja nas prati kroz naše postojanje na ovoj planeti; zla koje nanosimo jedni drugima kroz snove, kroz prošle živote kojih se najčešće ne želimo niti sjećati ... ima još jedan vrlo zamjetan element koji se proteže kroz zbirku: More – voda! Nešto čemu se nismo u stanju suprotstaviti. Koliko je potopa potrebno da bi se napokon pogodila prava mjera? Nakon svakog pretjerivanja, kad se čovječanstvo sasvim izgubi u svojem vlastitom ludilu, (o kako to samo poznato zvuči!) – tu je uvijek jedno more – svojevrsno čišćenje od suviše moćnog zla koje je zavladalo svijetom ...Jedan kraj i novi početak.

***

Buđenje, kako to već obično biva, ne otkriva ništa nova. Ništa što već nismo zajedno s pjesnikinjom odsanjali. Buđenje započinje dvojbom. "Pokušavam se sjetiti u kojem sam stoljeću zaspala" – kao da je to nešto posebno bitno. Ono što jest bitno, trenutak je otkrića svoje tjelesnosti, ali i traženja duše (dakle trenutak spoznaje kako smo od nje u budnosti odvojeni)! Nje - sebe od sebe starije, budni smo se odrekli što nas zapravo čini u budnosti mrtvima. U svakom životu dok mislimo da živimo mi smo zapravo samo mrtvi "prošli mirni budući stranci" izgubljeni u "sjenama nepotrebnih vrsta uspomena".

Konačno, zaklopivši korice ove knjige, ostanemo sjedeći sami u vlastitoj uzaludnosti koje smo i više nego svjesni sa svakom godinom kojoj mahnemo na rastanku, jednog dana u trenutnoj stvarnosti. "Pisma iz uzaludnosti" Suzane Lovrić, zbirka je koju je poželjno imati u svojoj biblioteci!