Autor:
Tiziano Scarpa
Oči na gradeli
bozzo
01. 09. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2004.
izdavač:
SysPrint
"Oči na gradeli" je roman koji kroz iznimno duhovitu i razigranu priču predstavlja talijanskog autora srednje generacije Tiziana Scarpu kao literarnog ironičara par excellence, sklonog stilskom eklekticizmu te sadržajnom, ali i formalnom eksperimentu. Svakom novom stranicom razbarušene priče o studentu književnosti koji prokockava obraz da bi u svoj krevet namamio plahu crtačicu porno stripova postaje nam razvidno kako još više nego u poigravanju literarnim kanonima i ustaljenim proznim obrascima, Scarpa uživa u duhovitom lingvističkom poigravanju "raščerečenja abecede"
Nedugo nakon što nas je AGM razveselio hrvatskim prijevodom vrlo dobrog Ammanitijevog romana Ja se ne bojim, zagrebački SysPrint nastavlja predstavljanje “ljudožderskog” naraštaja talijanske književnosti (termin nastao prema antologiji talijanske suvremene kratke priče Ljudožderska mladež). Tako smo odnedavno u prilici čitati izuzetno duhovit i uistinu nesvakidašnji roman Tiziana Scarpe, najizrazitijeg predstavnika spomenutog novog talijanskog proznog vala koji je devedesetih godina prošlog stoljeća zapadnu obalu Jadrana zapljusnuo literaturom sklonom tematizaciji nasilja i seksualnosti, uz prepoznatljiv utjecaj vizualnih medija (prvenstveno filma, televizije i stripa), te često korištenje dijalekata i slenga.
Oči na gradeli debitantski je Scarpin roman u kojemu se zrcale sve prijespomenute značajke “ljudožderskog” proznog izričaja, s naglaskom na ironiji i komičnom pristupu kako temi i likovima tako i samoj strukturi romaneskne građe. Fabula romana vrti se oko Alfreda (studenta književnosti koji upravo priprema diplomski rad na temu blamaža likova u djelima F. M. Dostojevskog (!)) i njegove nakane da u svoj krevetac namami studenticu slikarstva Carolinu Grop, koju je nakon pada izbavio iz "miomirisne" vode venecijanskog Canala Grande.
Carolina za život zarađuje pozapadnjačujući jednu osobitost Zemlje izlazećeg sunca - ona živi od “grafičke integracije međunožja”, odnosno docrtava spolne organe na talijanskim prijevodima japanskih manga stripova cenzuriranih u originalu, gdje su na mjesto spolnih organa umetane razne sličice (što je efektno dočarano i na samoj naslovnici hrvatskog izdanja, vidi fotografiju). Alfredo sa raznih strana prikuplja saznanja i podatke o Carolini, od kojih se većina odnosi na njezinu vezu sa Fabriziom, studentom ekonomije koji svoju podstanarsku stanarinu plaća vlastitom sjemenom tekućinom, a tim motivom Scarpa drevnom adolescentskom mitu o vrlo učinkovitim kozmetičkim svojstvima čovječje sperme (napokon) daje i fabularno uporište.
Roman je oblikovan fragmentarno; postmodernističkim kombinatorsko-kompilatorskim postupkom Scarpa klasičnu naraciju nadograđuje raznim pismima, citatima, dramskim ulomcima i dnevničkim zapisima, a pozornost pridaje i raznolikosti grafičkog oblikovanja teksta (pa je tako prisutan čak i jedan odlomak čitljiv tek kad ga se gleda naopako, u zrcalu). Uza sve to vrlo su česte i esejističke dionice od kojih većina problematizira manga stripove te bi se cijeli roman u neku ruku mogao promatrati i kao ikonografska studija mangi i postupaka cenzure tog ogranka strip umjetnosti. Kod toga se u pamćenje posebno urezuje Scarpino duhovito esejističko razmatranje razlika između porno fotografije i stripa, s uvjerljivo predočenim argumentima u prilog potonjeg.
Riječ je o krajnje otkačenom, razbarušenom rukopisu bogatom brojnim urnebesnim i naprosto nezaboravnim dionicama, od one o krevetnoj verbalnoj inkontinenciji vremešnih profesora (“akademskih kuronja”), preko nekoliko stranica dugačkog, jednorečeničnog opisa pripovjedačevog (Alfredo) susreta s Carolinom, do sarkastičnog ismijavanja yoge u epizodi “iskorjenjivanja izmetnih genoida, izbacivanja okamina grančavih govana učahurenih u rukavcima droba, potiskivanja bujice slane kakice do debelog crijeva i njezino propuštanje kroz čmarni mišić zapirač”. Upravo ovaj citat zorno dočarava Scarpino žonglersko velemajstorstvo u igri riječima, kao i sklonost lingvističkom eksperimentiranju, ali i parodiranju stručno-znanstvenog diskursa. Autor se također upušta i u sarkastično ismijavanje avangardističkih tendencija u suvremenoj umjetnosti (Carolinine tekuće skulpture ili kazališna "pogled-svjetlo" predstava), a iako ni samome sebi ne ostaje dužan (što dokazuje britki autoironični svršetak priče), daleko od toga da je on baš svemu “anti-protivan”. Dapače, kroz cijeli rukopis osjeća se vrlo afirmativan pristup pulpu kao umjetnosti odmaka (pa u tom cilju u svom romanu Scarpa spretno pronalazi mjesta i za cjelovit sinopsis jednog, njegovom maštom iznjedrenog, SF porno crtića).
Upustimo li se u povlačenje paralela s domaćom nam suvremenom prozom, najbližeg Scarpinog srodnika pronaći ćemo u Davoru Slamnigu, čiji roman Topli zrak sa Scarpinim Očima na gradeli povezuju mnoge zajedničke značajke (stilska razbarušenost, debele naslage ironije, parodiranje stručno-znanstvenog diskursa, hommage stripu i pulpu, itd.)
Oči na gradeli je roman koji svakom svojom rečenicom potvrđuje svoje zasluženo mjesto u SysPrintovoj Biblioteci za književne sladokusce - Karizma, i koji nam kroz iznimno duhovitu i razigranu priču otkriva jednog literarnog ironičara par excellence, sklonog stilskom eklekticizmu, te sadržajnom ali i formalnom eksperimentu, a svakom novom stranicom sve razvidnije postaje da više nego u poigravanju literarnim kanonima i ustaljenim proznim obrascima, Scarpa pri pisanju uživa u “raščerečenju abecede”. To je zasigurno na mnoge muke stavilo prevoditeljicu Snježanu Husić (koja je ujedno i urednica izdanja, ali i koautorica dizajna naslovnice), ali ona je sve tri svoje uloge (a onu prevoditeljsku pogotovo) odradila provorazredno, a uz to joj je također uspjelo i da Scarpu već dvije godine za redom “dovuče” na zagrebački Festival kratke priče. Osobno se nadam da ćemo i prije trećeg Scarpinog pohoda spomenutom festivalu biti u prilici čitati hrvatski prijevod (bar) još jednog njegovog djela.
Oči na gradeli debitantski je Scarpin roman u kojemu se zrcale sve prijespomenute značajke “ljudožderskog” proznog izričaja, s naglaskom na ironiji i komičnom pristupu kako temi i likovima tako i samoj strukturi romaneskne građe. Fabula romana vrti se oko Alfreda (studenta književnosti koji upravo priprema diplomski rad na temu blamaža likova u djelima F. M. Dostojevskog (!)) i njegove nakane da u svoj krevetac namami studenticu slikarstva Carolinu Grop, koju je nakon pada izbavio iz "miomirisne" vode venecijanskog Canala Grande.
Carolina za život zarađuje pozapadnjačujući jednu osobitost Zemlje izlazećeg sunca - ona živi od “grafičke integracije međunožja”, odnosno docrtava spolne organe na talijanskim prijevodima japanskih manga stripova cenzuriranih u originalu, gdje su na mjesto spolnih organa umetane razne sličice (što je efektno dočarano i na samoj naslovnici hrvatskog izdanja, vidi fotografiju). Alfredo sa raznih strana prikuplja saznanja i podatke o Carolini, od kojih se većina odnosi na njezinu vezu sa Fabriziom, studentom ekonomije koji svoju podstanarsku stanarinu plaća vlastitom sjemenom tekućinom, a tim motivom Scarpa drevnom adolescentskom mitu o vrlo učinkovitim kozmetičkim svojstvima čovječje sperme (napokon) daje i fabularno uporište.
Roman je oblikovan fragmentarno; postmodernističkim kombinatorsko-kompilatorskim postupkom Scarpa klasičnu naraciju nadograđuje raznim pismima, citatima, dramskim ulomcima i dnevničkim zapisima, a pozornost pridaje i raznolikosti grafičkog oblikovanja teksta (pa je tako prisutan čak i jedan odlomak čitljiv tek kad ga se gleda naopako, u zrcalu). Uza sve to vrlo su česte i esejističke dionice od kojih većina problematizira manga stripove te bi se cijeli roman u neku ruku mogao promatrati i kao ikonografska studija mangi i postupaka cenzure tog ogranka strip umjetnosti. Kod toga se u pamćenje posebno urezuje Scarpino duhovito esejističko razmatranje razlika između porno fotografije i stripa, s uvjerljivo predočenim argumentima u prilog potonjeg.
Riječ je o krajnje otkačenom, razbarušenom rukopisu bogatom brojnim urnebesnim i naprosto nezaboravnim dionicama, od one o krevetnoj verbalnoj inkontinenciji vremešnih profesora (“akademskih kuronja”), preko nekoliko stranica dugačkog, jednorečeničnog opisa pripovjedačevog (Alfredo) susreta s Carolinom, do sarkastičnog ismijavanja yoge u epizodi “iskorjenjivanja izmetnih genoida, izbacivanja okamina grančavih govana učahurenih u rukavcima droba, potiskivanja bujice slane kakice do debelog crijeva i njezino propuštanje kroz čmarni mišić zapirač”. Upravo ovaj citat zorno dočarava Scarpino žonglersko velemajstorstvo u igri riječima, kao i sklonost lingvističkom eksperimentiranju, ali i parodiranju stručno-znanstvenog diskursa. Autor se također upušta i u sarkastično ismijavanje avangardističkih tendencija u suvremenoj umjetnosti (Carolinine tekuće skulpture ili kazališna "pogled-svjetlo" predstava), a iako ni samome sebi ne ostaje dužan (što dokazuje britki autoironični svršetak priče), daleko od toga da je on baš svemu “anti-protivan”. Dapače, kroz cijeli rukopis osjeća se vrlo afirmativan pristup pulpu kao umjetnosti odmaka (pa u tom cilju u svom romanu Scarpa spretno pronalazi mjesta i za cjelovit sinopsis jednog, njegovom maštom iznjedrenog, SF porno crtića).
Upustimo li se u povlačenje paralela s domaćom nam suvremenom prozom, najbližeg Scarpinog srodnika pronaći ćemo u Davoru Slamnigu, čiji roman Topli zrak sa Scarpinim Očima na gradeli povezuju mnoge zajedničke značajke (stilska razbarušenost, debele naslage ironije, parodiranje stručno-znanstvenog diskursa, hommage stripu i pulpu, itd.)
Oči na gradeli je roman koji svakom svojom rečenicom potvrđuje svoje zasluženo mjesto u SysPrintovoj Biblioteci za književne sladokusce - Karizma, i koji nam kroz iznimno duhovitu i razigranu priču otkriva jednog literarnog ironičara par excellence, sklonog stilskom eklekticizmu, te sadržajnom ali i formalnom eksperimentu, a svakom novom stranicom sve razvidnije postaje da više nego u poigravanju literarnim kanonima i ustaljenim proznim obrascima, Scarpa pri pisanju uživa u “raščerečenju abecede”. To je zasigurno na mnoge muke stavilo prevoditeljicu Snježanu Husić (koja je ujedno i urednica izdanja, ali i koautorica dizajna naslovnice), ali ona je sve tri svoje uloge (a onu prevoditeljsku pogotovo) odradila provorazredno, a uz to joj je također uspjelo i da Scarpu već dvije godine za redom “dovuče” na zagrebački Festival kratke priče. Osobno se nadam da ćemo i prije trećeg Scarpinog pohoda spomenutom festivalu biti u prilici čitati hrvatski prijevod (bar) još jednog njegovog djela.
Ma više nitko ništa ne komentira, izgleda da sam otjerao sve.
I ja sam bio za "na gradelama" ...