Gradovi, oni koji su nam bliski i ulice koje dišemo, stalno žive u nekakvom procijepu između sadašnjeg trenutka i sjećanja. Oko fotografije ima svojstvo da izdvaja samo trenutak, a ta okolnost, osim faktografskog bilježenja, ponekad može biti i izdajnički traumatična, jer i ono je samo odraz oka autora i onoga što osjeća. Stari šlager Jadranka Črnka kaže: „Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče, Njegova me radost blaži, njegova me rana peče“.

Ove fotografije Denisa Lovrovića ovaj put bilježe samo „rane“, ono što je vidljivo na površini trenutka grada kao što su neizvjesnost, strah, usamljenost, praznina ... Ulice ispunjenje odsutnošću. Kao u scenografiji nekog film-noira iz tridesetih, sve je u stanju neke trajne neizvjesnosti, život je i dalje još prisutan, ali samo kao sjena onoga kakvog pamtimo, u svojoj punini gradskog meteža, žurbe i vreve. Kao da je netko uzeo stare slike, a onda nekom posebnom cenzorskom tehnikom, maknuo višak ljudi s njih, jer ta neka moćna viša sila smatra da oni više ne pripadaju ulicama. A to je najgore što se ulicama može dogoditi.

Na ovim fotografijama nije zabilježena nada, jer ona nije vidljiva na van u ovom trenutku. Doduše na jednoj od njih vidi se natpis na majici „Keep smiling“, ali on je tu samo kao neki ironijski kontrapunkt. Možda je ta nada tek skrivena u sjećanju na drugačiji grad nekoga od tih rijetkih prisutnih ljudi na fotografijama, tko zna, oku kamere ona zasad izmiče.

Ono što nama ostaje, s ove strane slika, nadanje je da će možda već u nekoj sljedećoj galeriji i onaj mitski šank biti ponovo pun ljudi naslonjenih na njega, skupa s autorom na počasnom mjestu.