Sušenje i soljenje hrane su stoljećima bili, ako ne jedini, ono najrašireniji način konzerviranja. Mornari na brodovima i vojnici na vojnim pohodima su kao najstrašniju noćnu moru sanjali sušenu govedinu i soljenu ribu. U mirnodopskim situacijama, tamo gdje je trebalo nahraniti velik broj ljudi prilikom gradnje velikih građevina ili hraniti rudare, noćna mora je bila prisutna i danju i noću. U jednom srednjovjekovnom ugovoru između rudara i poslodavaca, posebnom je točkom ugovora bilo uglavljeno, da im bakalar ne smije biti serviran više od dva puta tjedno. To je i razumljivo, jer i Dalmatinci ga jedu za Božić, pa najviše još dva, tri puta godišnje. Bez ugovora i pogovora.
Uvjet da bi raznolika hrana opstala duže vrijeme u mračnim stoljećima bez hladnjaka, ledenica i pripadajućih freona, je ispunio pariški slastičar i kuhar Nicolas Appert, 1809. godine, pronalaskom metode za čuvanje hrane u staklenkama. Izmislio bi on to i prije, ali nije imao inspiracije. Inspiracija se pojavila u vidu nagrade od 12.000 francuskih franaka, a raspisala  ju je vojska (tko bi drugi), jer joj se malo ratovalo po Europi i Africi.
Poznati antagonizam Francuza i Engleza je urodio upotrebom moždanih vijuga od strane izvjesnog gospodina Petera Duranda, po nacionalnosti trgovca i to londonskog, koji je svoj patent "hrana u željezu", uspio pustiti u široku prodaju 1830. godine. I tako, konzerve svuda oko nas.
Ali vratimo se malo unatrag, u vrijeme prije masovne prodaje konzervi.
Godina 1824., vrijeme jedne od Parryjevih arktičkih ekspedicija. Uz sva čuda tehnike, u prtljazi su im se našle i prve, pokusne konzerve. Hrana u debelom željeznom limu. Smiješan pokus glede na to, da se u polarnim krajevima hrana ne kvari, a ozbiljan, glede toga što tamo baš i nema hrane u izobilju. Ogladnješe dečki negdje u arktičkoj pustari, pa se sjetiše onih svojih konzervi. Malo su bile nezgodno napravljene, jer su prazne bile teške oko kilograma, a s gornje su strane bile ovalne, bez ruba. Uz kratak natpis koja hrana je u limenci, pisalo je: "Rasjeći na vrhu, u krugu, dlijetom i čekićem". Nikome nije palo na pamet da sa sobom uzme dlijeto i čekić. Pa su upucavali sjeverne medvjede i klopali ih, što je imalo za posljedicu da su istraživači umirali od trihineloze, medvjedi su debelo prorijeđeni, a one konzerve već skoro dva stoljeća veselo hrđaju u nekoj ledenoj pukotini.
Desetljećima su još trgovci kupcu, koji se odlučio kupiti konzervu, iste otvarali u trgovini ili najbližoj kovačkoj radnji, jer ključ za otvaranje konzervi je patentiran i pod hitno pušten u prodaju tek 1865. godine. Da štos bude veći, naručitelj je opet vojska, ovog puta američki bojovnici.