Komunisti i partizani u Hrvatskoj 1937.-1941.

MMA

01. 01. 2002.

Nakon Prvoga svjetskoga rata, pogotovo u tridesetima postoji podjela na tri ideološka svjetonazora; demokratski, fašistički i komunistički. Hrvati su svojom potporom Radićevoj ideji, koja je nastavak Starčevićevog nauka, odlučili su većinski podržati demokratski svjetonazor. Ali unatoč većinskoj podršci HSS-u, postoji druge dvije opcije. Pričali smo o ustaškoj, sada je red na komunističku. Krenut ćemo s 1937. godinom kada je osnovana Komunistička stranka Hrvatske, bolje znana kao KP Hrvatske. (O povijesti KP na našim prostorima naštancan je mali milijun knjiga, pa neka čita tko želi).

Andrija Hebrang na poštanskoj markici

Tito, koji je došao iz SSSR je tu vodio glavnu riječ. Od 1939. šefujući u CK je Rade Končar. Prijašnja ekipa CK KPH (Kraš, Špoljarić i Žaja) bila je smijenjena od Tita jer su podržali HSS na izborima 1938. godine. Spiritus movens KPH je bio Andrija Hebrang (u Republici Hrvatskoj dobio svoju poštansku markicu). Po mome sudu KPH se sastajao od dva sastavna dijela; radnika i intelektualaca. Hebrang je spajao te dvije komponente, makar je većinu vremena čamio u starojuglavenskim zatvorima. Pred slom Jugoslavije, KPH je imala 4 000 članova u 800 ćelija i 11 000 skojevaca. Naravno, sve je to bilo ilegalno zbog čuvene Obznane. Ilegalnost će više nego pomoći KPH u ratnim danima. Da se ne bi zaboravilo i KPJ i KPH slušaju Kominternu. Donekle. Tko ne sluša doživi sudbinu spomenuta trojica iz CK KPH.

Draža Mihailović

1941. godine započinje u Hrvatskoj jedan od luđih ratova koje je ova zemlja vidjela. Kada je NDH stvarana, četnici su naveliko ubijali u Hrvatskoj. Prokleti krug osvete, u kojem su participirali četnici-ustaše-partizani, započeli su četnici. Za vrijeme još aprilskog rata, glavna preokupacija trupa u Slavonskome brodu, pod Dražom Mihailovićem nije bila kako zaustaviti Nijemce, nego kako poubijati više Hrvata. Rat su započeli Srbi u Hrvatskoj i BiH, pokoljima u Hercegovini 12. travnja, u Drnišu krajem travnja, te pokoljem u Hrvatskom Blagaju, početkom svibnja. U tom periodu Dido Kvaternik i Max Luburić nisu znali ni kako se zovu, komunisti, kao npr. krvnik Đilas nisu ni pomišljali na bilo kakav otpor. 10. travnja Slavko Kvaternik proglašava NDH. Ustaše i komunisti su bili stari kompanjoni. Vrlo su se dobro poznavali i starojugoslavenskih zatvora. Ja bih se usudio reći da su se čak sprijateljili.

Travanj i svibanj 1941. godine su mutni mjeseci u povijesti KPJ i KPH. Kako je od 1939. vladala službena ljubav između SSSR i Reicha, primjerice podjela Poljske, sasvim je moguće da je ljubav bila demonstrirana i na području NDH. Legenda kaže ovako (a legendu sam čitao i u hrvatskim emigrantskim izvorima, što ustaškim, što HSS-ovskim, što pak u izvorima srpske emigracije): je Staljin je imao najbolju namjeru priznati NDH. Pregovore po direktivi su vodili Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić za KPH, Mladen Lorković i Mile Budak u ime NDH. Tito je bio sa strane. Pregovaralo se o puštanju komunističkih zatvorenika iz banovinskih zatvora i logora, legaliziranju KPH u svojstvu legalne opozicije. Da budem iskren, nigdje ne piše kako je to završilo, ali zanimljiva je jedna stvar, Hebranga je ubio Tito, a Lorkovića Pavelić.

Staljin

22. lipanj
je izokrenuo karte. Nenadano je pukla ljubav SSSR i Reicha. Krenuo Hitler napasti pajdaša. Povijesna svjedočanstva kazuje da je Staljin kada je čuo vijest, poslao tri puta da se provjeri je li to istina. Kraj komunističke idile. Kod Siska je organiziran prvi hrvatski partizanski odred. Općenito prvi odred u Jugi, sastavljen čisto od Hrvata. Reći da je prvi u Europi je čista glupost, jer Poljaci već debelo pružaju otpor i to kršćansko-demokratski legitimiran. 24. lipnja 1941. započeo je svoj krvavi pohod Luburić s "Pokretnim prijekim sudom". Situacija se zakuhava, Srbi, iako protiv ikakve hrvatske države, dobivaju valjani razlog za pobunu. Pitanje je samo tko će ih prvi dohvatiti u svoje redove. Četnici ili partizani ?

9. 7. 1941. je dan katastrofe hrvatske ljevice. Dan katastrofe hrvatske politike. Tada su ustaše ubile 10 logoraša iz Kerestinca, a među kojima je bio sam intelektualni vrh hrvatske ljevice: Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica. U noći 13. na 14. srpnja preostalih 92 logoraša je krenulo u bijeg. 5. udarnih grupa je uspjelo savladati ustaške stražare. Došli su na zadano mjesto. Umjesto prijevoza, nije bilo nikoga. Službena partijska povijest kaže da je zakazala komunikacija MK Zagreb i CK KPH. Kažu da je Josip Kopinič kriv za to. A Kopinič je unatoč svim nastojanjima komunističkih povjesničara da dokažu da je bio igrač Moskve bio direktno pod Josip Brozom.

Ban Ivan Šubašić

Logoraši su u pet dana uglavnom pohvatani. Do kraja srpnja su svi streljani. August Cesarec je završio svoj potresni zapis sa "Živjela sovjetska Hrvatska!". KPH je izgubio svoje najbolje ljude, intelektualce, uvjerene ljevičare i Hrvate, najbolje sinove koje je hrvatska ljevica ikada imala. Ove ljude je dao zatvoriti krajem travnja 1941. Ivan Šubašić, HSS-ovski ban Banovine Hrvatske, srbofil više klase. Strijeljanje prve skupine bilo je odmazda za mučko ubojstvo redarstvenika Ljudevita Tiljka kojega su 4. 7. 1941. izmasakrirali komunisti. Bijeg logoraša Kerestinca, Josip Broz je izgleda iskoristio da se riješi intelektualna krila KPH, neprikosnovenih ljevičara i Hrvata. Ustaše u svojoj gluposti i kriminalnosti nisu bili ni svjesni što su napravili Hrvatskoj ubojstvom tog krila KPH.