Jeste li se ikad zapitali zašto ljudi spremaju sitan novac baš u posudicu u obliku praseta? Zašto ona ne bi imala oblik psa, najvjernijeg čovjekovog prijatelja koji, osim svega, ima i naviku da "štedi" za crne dane domišljato zakapajući kosti u zemlju. Bolji bi izbor zasigurno bila i vjeverica jer upravo ona neumorno radi na popunjavanju svojih spremišta s hranom ne mareći odviše ni za veličinu vlastitog apetita. Nasuprot tomu, prase nije poznato po štedljivosti a nema niti drugih osobina koje bi ga povezivale s marljivim skupljanjem novčića. Štoviše, i stara poslovica opominje da bisere, dakle dragocjenosti, nikako ne treba bacati pred svinje. Kako je onda prase postalo općeprihvaćenim simbolom štednje s kojim se djeca susreću već u najranijem djetinjstvu? Odgovor je - slučajno! Priča počinje u srednjem vijeku kad je metal bio prilično rijedak i skup pa se gotovo uopće nije koristio za izradu posuđa i kuhinjskog pribora. Stoga su se posvuda u Zapadnoj Europi tanjuri, čaše, zdjele i druge posude izrađivale od jedne vrste guste, narančaste gline koja se nazivala engleskom riječju "pygg". Ubrzo su se tim nazivom počele označavati i same glinene posude bez obzira na svoj oblik ili namjenu. Štedljivi su se ljudi istodobno dosjetili da bi sitan novac mogli pohranjivati na sigurno spremajući ih u manje glinene posude skrivene među ostalim kuhinjskim posuđem. Budući da se riječ "pygg" izgovarala potpuno jednako kao i riječ "pig" koja na engleskom jeziku znači prase, lončari su jednostavno povezali ta dva pojma i do 18. stoljeća u Engleskoj se pojavila i prva "kasica-prasica". Obični ljudi, naime, ne mare odviše za jezične zavrzlame pa su posudi za spremanje novčića naposljetku dali oblik primjeren njezinom uvriježenom imenu. Debeljuškasto prase s otvorom za ubacivanje novčića postalo je otada omiljenom zabavom svih europskih štediša bez obzira na to što je glina koja mu je udahnula oblik uskoro posve zaboravljena.