U najstarije vrijeme potomci ove obitelji su knezovi Krčki. Godine 1330. anonimni španjolski fratar koji je putovao kroz zemlju zapisao je kako je na senjskim zidinama vidio grb krčkih knezova.
Grb je vodoravno razdijeljen. U gornjem crvenom polju je šesterokraka zvijezda, a donje polje je srebrno, s vremenom je donje polje postalo zlatno.
Razdoblje 13 stoljeća je razdoblje renesanse u kojoj ljudi traže izvore svega u antici, a mnogi plemići nastojali su pokazati da su oni staro plemstvo. Tako su Babunići predstavljali sebe kao potomke latinskog roda Carsinia, a Šubići kao potomke Anicie. U to je vrijeme najmoćniji krčki knez bio Nikola IV. Krčki (poznat po svom hodočašću u Jeruzalem). Nikola je prvi krčki knez koji se prozvao Frankopanom, a i on je želio dokazati starost svog roda. Naime, u to vrijeme je u Rimu postojala obitelj Frankopana, za koju se govorilo se da je u rodu s knezovima Krčkim. Nikola Krčki odlazi u Rim 1430. godine s pratnjom od 700-800 svojih pješaka i konjanika. U rimu ga je primio papa Martin V. i dodijelio mu grb Frankopana i priznao mu pravo da se koristi imenom de Francepanicus. Na grbu se nalaze dva lava koja stoje na stražnjim nogama okrenuti jedan prema drugome. Od tada pa nadalje krčki knezovi imaju i novo ime i novi grb.
Oni se nisu odrekli svog starog grba nego su koristili i jedan i drugi tako da su grb stavljali jedan pored drugog te su se oba grba dodirivala, a pri tome je uvijek desni bio onaj stariji.
Sljedeća faza je spajanje grbova pri čemu dolazi do četverodijelnog grba.