Naš povremeni suradnik Hrvoje Šimičević našao se u petak na undercover zadatku – na svetoj misi za ustaškog poglavnika Antu Pavelića, koja se već dvije decenije na godišnjicu njegove smrti održava u zagrebačkoj Bazilici Srca Isusova i o tome napisao zanimljivu reportažu za prijateljski nam H-alter. Osim razočarenje prisutnih poglavnikovih obožavatelja zbog svećeničkog „kukavičluka“ i premale ostrašćenosti u slavljenu jednog zločinca, Šimičević će primijetiti kako se i ova misa, kao i sve ranije mise, održava zapravo u slavu onoga što je Pavelić učinio, a ne „kao kršćanski pijetet čak i prema najgorem civilizacijskom otpadu“

Ni klerofašizam nije što je nekad bio. Tako glasi dojam vašeg reportera nakon odlaska na misu zadušnicu za doktora Antu Pavelića, poglavara Nezavisne Države Hrvatske i rasnog fašističkog zločinca. Kao i svake godine unazad 20 i nešto ljeta od hrvatske nove nezavisnosti, i ovog je 28. prosinca u Bazilici Srca Isusova, u strogom zagrebačkom centru, više od 150 hrvatskih muževa, žena i djece (!) došlo u hram gospodnji, Palomotićeva ulica 33, ne bi li dragom Bogu proturili koju dobru za blaženopočivšeg Antu, povodom godišnjice njegovog madridskog odapeća.

Traženi rekvizit (FOTO: H-alter)

Trideset minuta prije 17 sati i predviđenog početka mise, ispred ulaza u isusovačku Baziliku naguralo se stotinjak ljudi. Premda je bilo za očekivati da će dominantni dio biranog publikuma doći od strane Antinih muških "suboraca", građana treće životne dobi, takva očigledna predrasuda odagnata je jednim letimičnim vizualnim preletom po okupljenim vjernicima; na misu su, uz penzionere, došle i cijele obitelji, uključujući i djecu koja nisu mogla imati više od 10 godina u plećima. Radilo se, dakle, o izrazito šarolikom društvu, čija se jednodimenzionalnost jedino manifestirala kroz boju odjeće. To, međutim, ne čudi, s obzirom da pristojnost nalaže da se za pokojnika moli u crnini.

ŠTO JE NAMA ANTE PAVELIĆ: Tinja li u Hrvatskoj još uvijek ustaštvo?

UZ MISU ZA ANTU PAVELIĆA: Isusovci svi smo braća, a Poglavnik nam je ćaća

Nek' dođe i država, ploča se skidati neće

Doduše, izuzev crnila, masa je imala još nešto zajedničko; većini prisutnih iz džepova i vrećica stršio je kalendar za 2013. godinu, s portretom poglavnika i velikom kartom Velike Hrvatske. Da bi se odagnala svaka zabuna, u zaglavlju kalendara, negdje iznad talijanske Istre, stajalo je stilizirano slovo U, a ispod portreta Pavelićev citat, koji počinje na sljedeći način. "U Ustaškom pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih (....)"

Kalendare je, u malčice konspirativnoj atmosferi, raspačavala grupica penzionera u šezdesetim i sedamdesetim godinama života, vjerojatno članova Udruge štovatelja NDH i Poglavnika dr. Ante Pavelića, koja je potpisana na istom. Prosjek godina im je dobrano rušio sugovornik Josip Miljak, predsjednik profašističke Hrvatske čiste stranke prava, rasni primjerak brkatog hrvatskog mužjaka koji je od prošle godine poznat po sprovođenju u djelo izrazito oksimoronske zamisli "internacionalnog nacionalizma". (U Zagrebu je organizirao susret radikalnih profašističkih pokreta i stranaka iz cijele Europe, od kojih neke već godinama svojataju hrvatske teritorije). Za mladalačko naličje militantnog hrvatstva i arijevsku vitalnost katoličke borbene gotovosti pobrinule su se figure desetak članova mladeži HČSP-a, koji su za ovu prigodu obukli fino izbrijane glave.

Pastva u molitvi (FOTO: H-alter)

Neprestano se osvrćući lijevo-desno, jedan od štovatelja Pavelićevih iz kartonskog je omota izvlačio kalendare i dijelio ih zainteresiranim strankama. U jednom trenutku mu je prišla gotovo nepokretna bakica, reklo bi se u osamdesetim godinama života, koju je do željenog artikla praktički odnio mlađi član obitelji. Nakon što je došla do kalendara, bakica ga je uz pomoć suputnika smotala i spremila u prepoznatljivu Konzumovu vrećicu.

"Može jedan. Pošto je?", prišao sam na koncu i ja dileru fašizmom.

"Besplatno. Evo ga", rekao je ispod glasa, i dalje se osvrćući oko sebe.

"Braćo i sestre, okupili smo se danas na misi za doktora Antu Pavelića, osnivača i poglavnika Nezavisne Države Hrvatske...", započeo je misu pred pristojno ispunjenom crkvom umirovljeni kanonik Stanislav Kos. S njegove lijeve i desne strane stajala su dva Isusovca u nešto manje raskošnijim haljama.

Situacija je u startu bila neuobičajena za ovakve mise, budući da je, po informacijama koje sam dobio razgovarajući s nekolicinom prisutnih vjernika, zadnjih godina u čast i slavu Ante Pavelića na oltarima bilo najmanje pet svećenika.

Međutim, tek kad je svećenik u više navrata počeo pričati o "nevinoj dječici koja su okrutno poubijana u ime jedne zle ideje", paralelno s time ovlaš spominjući i poglavnikovo ime, u pojedinim redovima među vjernike se vidno počela uvlačiti nervoza. Nije pomoglo ni kad je svećenik eksplicitno u propovjedi otkrio kako pod "ubojstvom nevine dječice" - namjesto masovnog istrebljenja suvišnih pod Pavelićevim režimom, što ni riječju nije spomenuo - zapravo misli na čuveni biblijski pokolj u režiji kralja Heroda, koji je prema predaji na taj dan dao ubiti dvije tisuće djece zbog rođenja Isusova.

Recesija se odrazila i na misu za poglavnika, od nekada pet svećenika ove godine misno slavlje spalo je na samo dvojicu (FOTO: H-alter)

Štoviše, kako je misno slavlje odmicalo, prvotni nemir se povećavao, ne zbog onoga što je na oltaru rečeno, već zbog onoga što nije; Pavelić na koncu gotovo da i nije spomenut, izuzev, recimo, u jednoj krasnoj molitvenoj minijaturi: "Za sve naše pokojne, kojima je vjera samo Tebi standard, a osobito za dr. Antu Pavelića, za koga smo došli ovdje sabrani da budemo jedno tijelo i jedan duh" - prinosi misu pater - "molimo te: 'Gospodine, usliši nas!'".

Razočaran onime što (ni)je čuo, jedan od onih koji su ispred crkve bili u ekipi djelitelja kalendara prišao je oltaru i upustio se u žustru petominutnu šaptačinu s dvojicom svećenika. Na izrazu lica alfa-Isusovca nazirala se nelagoda zbog onoga što mu je rekao unezvjereni čiča. Budući da potonji nije odustajao, dvojac u haljama se vratio na sigurnu distancu iza oltara, ostavljajući ovoga da stoji ukopan na mjestu nekoliko desetaka sekundi, nakon čega se i on povukao.

Zadnji je prizor možda najslikovitije prenio diskrepanciju u očima pastve između onog što su željeli čuti i onog što su dobili. S obzirom na viđeno uoči same svetkovine, kad su se plakati s Pavelićem praktički razgrabili, nije pametno sumnjati da su prisutni došli kako bi, osim molitve u slavu neprežaljenog hrvatskog muža, čuli i napaljeni govor o vjeri i naciji, Isusovoj krvi i svetom hrvatskom tlu, kleru i Domovini, hrvatskom biću i prokletim (nutarnjim i vanjskim) neprijateljima, nama i njima, drugima i drugačijima, običnim i nešto kukastijim križevima...

To su, uostalom, vjernici sve ove godine i dobivali u obilnim količinama, ponajprije posredstvom jučer odsutnog patera Vjekoslava Lasića, otvorenog simpatizera NDH-a koji je prije dvije godine u Bazilici izjavio kako je uvjeren da je Pavelić "u raju". Štoviše, na istoj je misi Stanislav Kos (predvodnik jučerašnje svetkovine) s oltara kazao kako je Pavelić "otac i prijatelj", dok je tadašnju misu nazvao pokušajem "da mu se odužimo na najbolji mogući način za sve za što nas je zadužio". Ovakve su mise očekivano izazvale međunarodno zgražanje pristojnog svijeta, dok je prošle godine Ephraim Zuroff, poznati predstavnik židovskog Centra Simon Wiesenthal, naveo sljedeću hipotetsku situaciju: "Zamislimo na trenutak da su u dva najveća njemačka grada na godišnjicu Hitlerove smrti održane mise u njegovu čast. Nije potrebno ni naglašavati da bi takav događaj izazvao bijes, indignaciju i široke proteste, ne samo u Njemačkoj nego i diljem svijeta."

Dakle, s obzirom da su isti protagonisti u haljama do prije godinu dana kroz svoja bića strastveno i opetovano kanalizirali najsirovija vjernička ufanja, razumljivo je zašto su se neki od razmaženih vjernika ove godine osjećali zakinutima.

No, bez obzira na neostvarena očekivanja dijela pastve (neostvareni fašizam?), misno slavlje u kojem se nije ekplicitno slinilo za zločincem također bi trebalo uzeti s izrazitom rezervom. Naime, i ovogodišnja misa, kao i one tijekom zadnja dva desetljeća, na istoj se lokaciji održava u slavu onoga što je ovaj napravio, a ne kao kršćanski pijetet čak i prema najgorem civilizacijskom otpadu, prosto iz razloga jer ga kao takvog posjetitelji i popovi ne doživljavaju. Ali, zašto onda svećenici nisu bili ostrašćeniji u proslavi jednog zločin(c)a?

Čovjek koji je tijekom mise stajao, klečao i sjedio pored mene možda je dao najlogičniji odgovor na ovogodišnje isusovačko pizdunstvo, uzgredno pritom definirajući fenomen neostvarenog fašizma.

"I, kako vam se svidjela misa?", pitao sam ga po završetku svetkovine.

"Čisti užas i kukavičluk! Izgleda da su se svećenici usrali ove antihrvatske vlasti. Dolazim ovdje zadnjih 20 godina na misu Poglavniku, i ovo je najgore što sam dosad vidio!"

"Kako je onda bilo prošlih godina?"

"E to su bile mise! Svi su pjevali i slavili Pavelića kako on to i zaslužuje, a svećenici koji su držali mise bili su najgrlatiji od svih. Ovaj svećenik je također nazočio tim sjajnim misama (Stanislav Kos, op.a.). A vidi ga ove godine, nije ni spomenuo Poglavnika..."

"Pa, spomenuo ga je u tri navrata."

"Jest, ali to je nedovoljno!", kazao mi je vidno bijesan.

Umjesto mise zadomnice, dobili su, dakle, prosječnu misu zadušnicu.

Ni klerofašizam nije što je prošle godine bio.

Hrvoje Šimičević

Lupiga.Com via H-alter