Bez obzira smatrate li predstečajne nagodbe pljačkom stoljeća, kako kaže sudac Mislav Kolakušić, ili spasom za hrvatsku ekonomiju, kako je zborio ražalovani ministar financija Slavko Linić, jedno je nepobitno. Dokumentacija o predstečajnim nagodbama, javno dostupna i temeljita unatoč mogućim falsificiranjima i kraćenjima, razotkriva utrobu naših ekonomskih i društvenih tokova i odnosa bolje nego ijedna građa dosada dostupna zainteresiranom oku javnosti. Posebno to vrijedi za sportske klubove koji su pohrlili u predstečajne nagodbe kako bi izbjegli najgore, a nakon što su godinama, desetljećima skrivali koliko plaćaju svoje igrače novcem koji je uglavnom poticao iz džepova poreznih obveznika.

Čak i oni najbolji poznavatelji sportske scene moraju ostati šokirani svotama koje su tu ugovarane između uprava i igrača, trenera i ostalog osoblja koje sada mora izaći s potraživanjima na čistac ako ne želi odnijeti 'gaće na štapu'.

U zemlji u kojoj je prosječna plaća 5.500 kuna, u kojoj kirurg operira za deset, petnaest tisuća kuna mjesečno, srednjoškolski profesor ima plaću od 6.000 kuna, a blagajnica na kasi kakvog trgovačkog centra rinta za tri tisuće kuna, ugovoreno mjesečno primanje, primjerice, 'stopera' u 2.Hrvatskoj nogometnoj ligi od deset tisuća kuna, točnije 10.200, izgleda kao dobar vic. Ali, nije vic, igrač imena i prezimena istovjetnog jednoj domaćoj estradnoj zvijezdi – da stvar bude zabavnija – prijavio je takva potraživanja u predstečajnoj nagodbi jednog našeg drugoligaša, priloživši i pripadajući ugovor, ovjeren u nogometnom savezu i gdje već treba. 

Od rečenih 10.200 kuna mjesečne plaće 'našeg' drugoligaškog stopera, 9.000 je osnovna plaća, 1.200 su troškovi stanovanja, ali u obračun potraživanja ulaze još i nastupi u službenim utakmicama (svota varira mjesečno ovisno o broju nastupa) te premije, koje ovise o broju bodova skupljenih, primjerice, u mjesečnom ciklusu. Naš junak obračunao je za jedan od mjeseci trajanja svog ugovora nekih četiri tisuće kuna na ime nastupa i premija, dodatnih, znači, na onih 10.200 fiksne plaće!?

U zemlji u kojoj profesor ima plaću od šest tisuća kuna, primanja stopera u 2. HNL od deset tisuća kuna, izgledaju kao dobar vic (FOTO: Matthew Wilkinskon/Flickr.com)

I nije jedini, njegov kolega iz napada, koji je u sezoni u kojoj je klub bankrotirao pa zatražio predstečajnu nagodbu, zabio desetak golova, također je ugovorio 9.000 osnovne plaće. Iz njegove dokumentacije nije jasno koje je sve prinadležnosti još ostvario, ali je za prvih šest mjeseci ove godine prijavio ukupna potraživanja od sto tisuća kuna! Njihov suigrač iz srednjeg reda, ali uglavnom rezerva, nešto je skromniji, pa traži 61.000 kuna za šest mjeseci igranja u klubu.

A to je samo početak jer je neimenovani drugoligaš tek krenuo u bespuća predstečajne nagodbe i tko zna kakvih će tu još potraživanja biti. Možda su ova trojica još (bila) i jeftina.

U košarkaškom klubu s obale u predstečajnoj agoniji, u sezonama kada je ta družina igrala regionalnu i domaću ligu bez nastupa u najboljim takmičenjima Europe, domaći bek šuter bez reprezentativnog statusa ugovarao je mjesečna primanja od 67.000 kuna. Taj je bar igrao u Europskoj ligi, a njegova zamjena, bez takvog ili sličnog iskustva, također domaćeg porijekla, imao je dogovoreno 47.000 kuna mjesečno.

Svršija je kurbin pir u domaćem sportu, a što sada slijedi nitko ne zna (FOTO: Matthew Wilkinskon/Flickr.com)

U istom predstečaju povremeni reprezentativac susjedne države, krilo 'meke ruke', ispostavio je samo jednu fakturu. Za mjesec prosinac 2012. godine potražuje 29. 500 kuna.

Kako su stajale stvari s primanjima stranaca u našem regionalnom košarkaškom ligašu s obale? S uglednim trenerom iz zemalja okruženja ugovorili su oko 13.000 eura mjesečne plaće. Ovaj se na klupi zadržao tek nekoliko mjeseci i za potrebe nagodbe ispostavio potraživanje od 85.000 eura, sudski ovjereno, zajedno s kamatama.

Menadžerska agencija sa zapada Europe u istom je košarkaškom klubu dogovorila proviziju od 27.000 dolara za dovođenje Amerikanca koji je taman kročio u profesionalne vode, nakon igranja za jedno od tamošnjih sveučilišta. Iznos nije slučajan, to je jedna mjesečna plaća Amerikanca, koji je u nagodbi ispostavio ukupan dug na ime godišnjeg ugovora od 275.000 'zelembaća'. Ova agencija nije naplatila proviziju za još jednog igrača, stranca, ovaj put od 25.000 eura. 

Navedeni iznosi i parametri sasvim su dovoljni za ocjenu da nema te ekonomije i tog društvenog miljea koji je mogao osigurati isplatu ugovora koje su dogovorili naši nogometni drugoligaši i regionalni košarkaški ligaši. Sve će to, zacijelo, potvrditi i dosada najveći predstečajni postupak sportskih klubova, onaj KK Cibone. Tek su u predstečaju Cibone počeli prikupljati potraživanja igrača, a neki podaci već su izašli u javnost, međutim nisu provjereni.

Pa ako je od početka moralo biti jasno da regionalni ligaš s obale ne može od ulaznica, sponzora i prodaje igrača zaraditi 275.000 dolara za svog Amerikanca, tko je i zašto, dođavola, sklapao taj i slične ugovore!? Precizan odgovor nije jednoslojan, ali nije ni ključan za suštinu problema. Ova zemlja i njezina ekonomija polako izlazi iz jednog modela raspolaganja društvenim dohotkom u kojem se bančilo i šenlučilo. To je jednog dana moralo puknuti. Mnogi na položajima su se pritom i okoristili, o tome isto podaci svakodnevno izlaze u priopćenjima USKOK-a. Sve u svemu, kako bi poentirao Miljenko Smoje, svršija je kurbin pir u domaćem sportu, a što sada slijedi nitko ne zna. Vjerojatno posvemašnja amaterizacija s nekoliko otoka (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Cedevita, Primorje, Medveščak) profesionalizma u kojima će biti ugovora od 275.000 dolara. A i tamo s velikim upitnikom kraj pitanja do kada. 

Lupiga.com

Naslovna fotografija: grassrootsgroundswell/Flickr.com

 

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".