Otišla je naša Ida. Jednostavno ne postoje prave riječi kojima bismo iskazali žal jer ostajemo bez takve osobe kakva je bila naša Elfrida Matuč Mahulja – pjesnikinja otoka, pjesnikinja naših duša koja je u sebi nosila i neku tugu ovog svijeta, uspijevajući se s njome nositi uz glasni smijeh. Preminula je na Božić u Rijeci, nakon teške i kratke bolesti, i ta nas je vijest ostavila bez teksta. Godina koja samo uzima, a ništa ne daje.

Tek kada neki ljudi odu iz naših života, shvatimo kolika praznina ostane u nama i koliko su nam ti ljudi značili u životu. Otprilike ovako je zvučao naš posljednji razgovor, u trenutku kada njena bolest još nije toliko uznapredovala. Tješili smo tako jedno drugo zbog gubitka osobe koja nam je oboma puno značila i na neki nas način i spojila. Bio je to naš Bozzo, Božidar Alajbegović, koji nas je napustio u travnju ove godine. 

„Ne čujemo se, ne vidimo se ... i onda jednoga dana pročitamo da nas nema“, točno tako mi je rekla. Naša Ida. 

Prvi put Ida se na Lupigi pojavila davnog 5. travnja 2005. godine s tekstom „Moro - Štorija o tovaru“. Ta „štorija“ pisana je na impresivnoj krčkoj čakavštini i bila je svojevrsni hommage svim hrvatskim tovarima

„Moj ded, koga su zvali Jobo i Baron imel je velo ufanje vame kad me je onput poslal samu z tovaron po vodu. Tovar se je zval Moro. Ded mi ga je lipo parićal: stavil mu je sedlo i obisil po njemu (kako i danas se domišljan) sive plastične kante zi črjeni čepi i poslal Mora i mene po vodu Pod Čižnu. Napisala san Mora i mene aš, Moro je bolje znal kadi je Pod Čižna. Bila je to plaža, a na njenon početku bil je izvor i špina i ljudi su tamo hodeli po vodu“, tako je počinjala Idina „štorija“ o Moru, magarcu njenog djeda i nostalgiji za životinjama koje su gotovo potpuno nestale s kvarnerskih i dalmatinskih otoka gdje je nekada život bez njih bio nezamisliv. 

Čim smo pročitali tih nekoliko rečenica, odmah smo znali – Idu želimo imati s nama na Lupigi. I imali smo, bila je s nama. Godinama je na Lupigi pisala kolumne pod imenom Bodulka, ali i druge tekstove hvatajući se u koštac s anomalijama današnjeg društva koje njen pravednički duh nije mogao podnijeti i na koje nije željela ostajati nijema. Napisala je i pregršt književnih recenzija, mahom prikaza zbirki poezije domaćih pjesnikinja i pjesnika. 

Posljednjih godina prestala je pisati, ali s vremena na vrijeme javila bi nam se porukom iz punatske pismohrane: „Pratim sve što radite, samo nastavite!“. 

Voljela je svoj otok, voljela je sve otoke, zapravo voljela je ljude i zato bi bila bijesna svaki put kada bi se susrela s nepravdom, a nažalost društvu u kojem živimo nepravdi ne manjka. 

Elfrida Matuč Mahulja rođena je u Rijeci 15. svibnja 1967. godine, ali cijeli svoj život provela je na Krku. Sama je znala reći: „Ki smo, ča smo i od kud smo - ja z Bodulije“. Da, često je pisala čistom krčkom čakavštinom i to su na Krku cijenili pa ne čudi da je dva puta bila nominirana za osobu godine Krka. 

Poeziju je zavoljela još kao djevojčica i poezija je ostala njena velika ljubav do kraja života. Iza sebe je ostavila nekoliko zbirki poezije „Vidici i mrakovi“ (2003.), „Rukohvat ljubavi“ (2004.), „Ugriz proljeća“ (2005.), „Minijature u tehnici olovke na papiru“ (2008.), „Razglednica iz provincije“ (2009.), „Diskrecija zajamčena“ (2009.) i „Vrijeme zaključanih vrata“ (2015.). Ukoričena joj je i kratka proza „O Ljubavi i zabludama“ (2006.), roman „Pisanje po vodi“ koji je napisala zajedno s Dušanom Gojkovom, potom „Mirno spavaj anđele“ zbirka pjesama i tekstova posvećenih Luki Ritzu te, možda i njeno najveće postignuće, ispovjedna proza - „Smrt je baby blue - Živ sam itekako!“. Njeni tekstovi i njene pjesme objavljivani su u cijelom nizu književnih časopisa. Idejna je začetnica i pokretačica akcije „Mladi pišu, rišu i viču protiv nasilja“ iz koje je nastala putujuću izložba koja je, upozoravajući na pogubnost nasilja među mladima, obišla dobar dio Hrvatske. 

„Tko nema što reći, nema o čemu pisati. A kad pišeš govoriš o onome što vidiš i na što ne možeš ostati nijem“, rekla je jednom Ida. A imala je još toliko toga za reći …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com