„Otkrili šeici i emiri da imade jedna ta zemlja Bosna, nepojamno bogati i raskošni Eldorado u kojemu džamije i stablovi sami rastu iz zemlje, voda teče noć i dan, 'nako, sama od sebe, a snijeg pada s neba. Pa navalili oko Sarajeva. Za pedesetak hiljada maraka dobiju ono što kod njih cijeli građevinski konzorcij gradi deset godina i košta dvadeset milijardi dolara. Jedan, kad je čuo cijenu zemljišta, htio kupiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali odustao kad je shvatio da je tako jeftina jer su prvi komšije Hrvati i Srbi“, piše Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje, pa nudi i rješenje za neke muke, tvrdeći da ne bi bilo ni loše ni nepravedno da i Bošnjaci, Srbi i Hrvati, iskuse popis stanovništva na kojemu bi bili zavedeni kao "ostali".

Eldorado u kojemu stabla sama rastu iz zemlje, a voda teče noć i dan (FOTO: Lupiga.Com)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, kupio nekakav arapski šeik iz saudijske kraljevske kuće zemlju u Pazariću kraj Sarajeva, pa sagradio divovsku vilu s olimpijskim bazenom i privatnom džamijom.

Kad eto ti njemu na vrata prvi komšija, Ciganin Tarzan: selamalejkum, alejkumselam, kol'ko, veli, prodaješ kuću? Šeik se iznenadio, nemaš ti, Tarzane, kaže, tol'ko para. Tarzan, međutim, baš zapeo, pa šeik na kraju razrezao cijenu od tri miliona maraka. Tri miliona? Tri miliona.

Hvala, doviđenja, šukren, ilelikai, pozdravio se Tarzan, pa ne budi lijen, istog popodneva zasukao rukave: lopatu ovdje, kamen ondje, kubik tamo, crijep ovamo, napravio Tarzan na kraju potpuno istu kuću kao i komšija šeik, sa sve olimpijskim bazenom i privatnom džamijom, pa stavio oglas u Avazu: "Prodajem luksuznu vilu u Pazariću, cijena deset miliona marki."

- Kako ba moja kuća tri miliona, a tvoja deset? - pitao ga sutradan saudijski šeik. - A potpuno iste?

- Jesu iste - objasnio mu Tarzan. - Al meni prvi komšija arapski šeik, a tebi Cigo.

Sad, je li bilo baš tako, ne zna se točno, ali ovih dana novine su se raspisale o građevinskom bumu u okolici Sarajeva. U Pazariću, Tarčinu i selima oko Hadžića, šeici i emiri iz Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara i ostalih prijateljskih zemalja masovno grade luksuzne vikendice i turističke, kako se ono sad to kaže, resorte. U općini Ilidža, recimo, sve je više agencija, prodavaonica i kafića s arapskim natpisima.

Dosadilo valjda šeicima iz Dubaija u onoj pustinji gdje svoje olimpijske bazene pune flaširanom vodom, pa do jedan riješio odseliti. I gdje će? U Bosnu i Hercegovinu. Šta ćeš tamo, Allaha ti?, sažaljivo ga ona pita najmlađa žena.

- Znaš - kaže joj muž - našu Veliku džamiju, s munarama od sedamdeset metara?

- Znam.

- A znaš onaj naš Wadi vodeni park ispred Jumeirah Hotela, sa bazenima, toboganima, kanalima, umjetnim potocima i onim, kako se zovu, znaš ono zeleno što raste iz zemlje...?

- Stabla.

- E, to - sjeti se šeik. - A znaš i onaj naš Indoor Ski Resort Dubai, zatvorenu umjetnu planinu pod krovom, sa dvadeset pet hiljada kvadratnih metara vještačkog snijega usred pustinje, što je koštao dvadeset milijardi dolara?

- Znam. I?

- E takva im cijela država.

- Sereš!

- Allaha mi. Pedeset hiljada kvadratnih kilometara samog snijega, planina, rijeka, jezera, džamija i stablova!

- Stabala.

- Ja.

- U Bosni?! - iskreno se na to zaprepasti mlada hanuma. - Kol'ko onda oni imaju para!?!

Otkrili tako šeici i emiri da imade jedna ta zemlja Bosna, nepojamno bogati i raskošni Eldorado u kojemu džamije i stablovi sami rastu iz zemlje, voda teče noć i dan, 'nako, sama od sebe, a snijeg pada s neba. Pa navalili oko Sarajeva. Za pedesetak hiljada maraka dobiju ono što kod njih cijeli građevinski konzorcij gradi deset godina i košta dvadeset milijardi dolara. Jedan, kad je čuo cijenu zemljišta, htio kupiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali odustao kad je shvatio da je tako jeftina jer su prvi komšije Hrvati i Srbi.

Već na sljedećem popisu, lijepa će tako zajebancija biti u BiH. Dobardan, dobardan, ime, prezime, broj članova obitelji, "mislite sedmoro djece?", "ne, ne, baš sedam žena", i sve tako, do "vjeroispovijesti".

- Vjeroispovijest? Imam, naravno - zbunjeno će domaćin pogledati popisivača. - Čuj, vjeroispovijest.

- Znam, al' koja?

- Kako mislite koja? Nema ih šest! - iskreno će se, iz duše, nasmijati šeik iz Pazarića i tupom popisivaču i onome tko mu je sastavljao pitanja.

- Ama jestel kršćanin, rimokatolik ili pravoslavac, musliman ili jevrej?

Ništa gluplje u svom životu nije šeik iz Pazarića čuo, nego da ima u popisu stanovništva rubrika "rimokatolik", ili, još luđe, "jevrej". Istog dana, jasno, popisivač će po starom pazarićkom običaju biti javno izbičevan i kamenovan, pa obješen o ono, kako se zove, znate, ono zeleno što raste iz zemlje.

A neće mnogo toga jasnije biti ni popisivačima dolje, južnije. "Dobardan", reći će mladi popisivač na vratima lijepe jedne vile kraj Trebinja, "zdravstvujte!", odgovorit će veseli domaćin, reklo bi se i malo kao pjan.

Čitali ste, nema tome dugo, o Rusima koji kupuju zemlju oko Trebinja kao šeici oko Sarajeva. Parcele jeftine, a Dubrovnik ispod kuće: svakako, za nekoga tko dolazi iz zemlje sa jedanaest vremenskih zona, sve u dvadesetak kilometara od Dubrovnika računa se u prvi red do mora. Toliko oni idu do trafike po novine. Jebemtisve, čovjeka koji nađe slobodni parking dvadeset kilometara od posla u Rusiji zovu "halo, šupak!".

A malo zapadnije, oko Mostara, nekretnine kao ludi kupuju ovi iz Amerike i Zapadne Europe. Kakva Provansa, kakva Toskana, zapadna Hercegovina je hit! Irac Gerard Ennis, vođa tima projekta Europske unije za regionalni ekonomski razvoj - čitali ste i o njemu - otkrio prije deset godina zapadnu Hercegovinu, pa odlučio u njoj ostati. A za njim navalili ostali. Europljani i Amerikanci oduševljeni - priroda netaknuta, klima mediteranska, zemlja jeftina, a Gospa blizu. Prva susjeda. Gotovo da se može kod Gospe pitati malo luka za ručak. Samo dvanaest maraka za kilogram, za ove iz Amerike to je ionako kao da im je netko dao džabe.

Čitam sve te alarmantne vijesti, pa čitam i najnovije istraživanje prema kojemu je Bosnu i Hercegovinu od završetka rata napustilo stotinu i pedeset hiljada mladih, a od ovih što su ostali šezdeset posto pošlo bi za njima, samo kad bi im se ukazala prilika. Pa se mislim - možda je to šansa za Bosnu i Hercegovinu. Da se cijela iseli sama iz sebe, a u nju dosele Arapi, Rusi i Amerikanci.

Svakako, ne bi bilo ni loše, ni nepravedno, da i ovi ostali, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, iskuse popis stanovništva Bosne i Hercegovine na kojemu bi, jebiga, bili zavedeni kao "ostali". A što se Arapa, Rusa i Amerikanaca tiče, možda će tek tada, kad arapski naftaši nasele Bosnu, a ruski i američki Hercegovinu, svijet shvatiti kako ta zemlja funkcionira. I kako to - to dakle kako funkcionira - u stvarnosti ne funkcionira.

Zvat će me onda Kožo u dva iza ponoći da ispriča vic o Japancu, Kinezu i Bosancu, a ovi potonji će skočiti uvrijeđeni što u vicevima vazda Arapi, Rusi i Amerikanci ispadnu glupi.

Boris Dežulović, Oslobođenje