Pita Mujo Hasu: "Jes\' čuo da su Srbi izgubili bitku od Turaka na Kosovu polju?"
"Čuo, al\' bilo je to prije 600 godina."
"E, jebi ga, ja čuo tek jučer ..."
 
Svi smo čuli za kineski vok. Praktična, ovalna posuda za brzu pripremu hrane. Neki imaju "vok" a neki imamo pravi vok. Trgovine i reklame nam nude tu čarobnu posudu, često sa dodacima poput štapića, mrežica, ponekom posudom ili žlicom. Materijali različiti, lijevano željezo, aluminij sa teflonom ili najgore što može biti: emajlirani vok. Cijena? Prava sitnica. Al\' gle čuda, nekako vam baš i ne ide sa pripremom hrane. Pa onda kupimo drugi, ili psujemo svoju nepromišljenost. Poznajete li dobru staru tavu za pečenje palačinki? Onu crnu od debelog željeznog lima, koju danas ima malo koja domaćica, jer ove nove su ljepše, lakše i proizvele su ih poznate firme zvučnih imena. Al\' se palačinke ni u jednoj ne ispeku kao u onoj staroj, koju su naše vrle kućanice poodavno bacile. Nedavno nabavih jednu, zamislite, još ih rade u Engleskoj. Da nema zatucanih Engleza, ne bih je ni imao. No, prije upotrebe treba je ukaliti. Postavite ju na plin, gas do daske, dok ne poplavi. Onda brzo pod hladnu vodu. Taj se postupak kod kovača naziva kaljenje, a u kućanstvu "priprema tave".
 
Kineski vok je napravljen iz istog željeznog lima. Nov je "sirov", što će reći uglancan i potrebno ga je pripremiti. Postupak je isti, s njim na najjači plamen, sačekati dok ne poplavi, pa pod hladnu vodu. Ne samo da je ukaljen, nego više neće ni hrđati. Druga je pak priča plamenik. Oni obični, pa i oni najveći nisu dovoljno jaki za brzu pripremu hrane. Već par godina se prodaju plinski štednjaci sa tzv. vok plamenikom. Lako ga je prepoznati, ima bar tri koncentrična reda rupa za plamen, praktički i daje trostruko više topline. Gore spomenuti emajlirani vokovi ne bi podnijeli tu temperaturu i već pri prvoj uporabi emajl bi popucao, teflon se brzo izgrebao, lijevani vok nevjerojatno brzo hrđa i teško ga je čistiti. Moguće je rješenje i poseban plamenik, ali to je već druga priča.
 
No ima još jedna sitnica koju nigdje ne kažu. Ta sitnica i nije baš nevažna, jer se zove "brza priprema hrane u voku". Kažu: za povrće, jedna do dvije minute. Probam, ne ide. Pržim li dvije minute, sirovo je, zadržim li dulje, povrće gori, začini smrde. Nešto ne štima. Moj dobavljač voka, Yau Li, Kinez iz Norog mesta se smije. "Znaš, u voku pripremamo napola kuhano povrće. Samo meso je svježe. Ako ti se ne da kuhati, upotrebi mikrovalnu ..." I oni to tako nekoliko tisuća godina, a ja čuo tek jučer.
 
I tako moj dobri Mujo i ja učimo. On u večernjoj školi polaže osnovnu, a ja poslije svih silnih škola i školetina učim svaki dan. A rezultat isti: sve smo važne stvari čuli tek jučer.