Dan je umjesto vrelim tostom i sokom od svježe iscijeđene naranče započela maštanjem o balonima. Ne onima koje djeca napuhuju za rođendane ili koje prodaju Cigani ispred Zoološkog vrta punjene plinom lakšim od zraka u obliku mobitela, srca ili Miki Mausa. Ne… O onima s košarom u koje uđu ljudi i putuju iznad mora i planina iščuđujući se kako je prekrasna ta divna priroda oko nas, potiho u sebi obećavajući kako će od sutra početi reciklirati plastiku i prestati pušiti. I sama je htjela sjesti u jedan takav balon i odletjeti visoko. Bacila je pogled kroz prozor (možda se nadala da će ugledati balon?), ali je umjesto balona vidjela mladića koji je ubrzanim korakom prolazio ispod njezinog prozora… Primijetila je njegove duguljaste, suhonjave dlanove… Nije se osjećala baš najbolje danas. Vedra, kakva je bila, odupirala se tom osjećaju koji ju je pratio poput najfinijeg kamenčića u staroj sandali na nekom hoch skupu kada se ne smije izuti i pustiti ga na slobodu… Ali znala je dobro da neće samo tako nestati… Znala je ona taj Osjećaj. Jedne ga je zime, dok je promrzla cupkala na aerodromu u Frankfurtu, čekajući let za Nekonovomjestogdjejošnijebila, čak i krstila imenom! Nazvala ga je Gianni jer ju je podsjećao na nasrtljivog talijanskog turista koji po svaku cijenu želi svoju večer završiti spojen sa njom u ljepljivom klinču. Ponekad joj se čak činio i simpatičan (na kraju krajeva On ju je tjerao naprijed), ali danas joj je smetao… Šaputao joj je… Podmetao nogu… Sakrio najdražu plavu suknju, pa će ponovno zakasniti na posao (thanks god it’s Friday)… Nije smjela sada misliti o balonima… Niti o Gianniju… Ali bio je glasniji nego inače…Ponovo joj je govorio o Savršenom Svijetu koji je navodno postojao. Zašto li je samo nju izabrao da ga pronađe i zasadi u ovom Netakosavršenom Svijetu? Nitko joj još nije rekao (a malo njih je to i shvatilo) da pripada Izabranima… Šačici sanjara stvorenim od neke više Sile da svojim osmjehom zaraze svijet. Pomire razlike…. Nahrane gladne… Otkriju iza ugla sakrivena prostranstva razumijevanja… Ušutkala je Giannija nježno sitnim poljupcima, pokrila mu kao različak plave oči i istrčala na ulicu… Bicikl je bio u haustoru, haustor je smrdio po pišalini prolaznika, a prolaznici su nezastajkujući curili sivim rijekama zagrebačkih ulica…

***

Vratio se te noći sa privatnog lutanja “neotkrivenim” zaseocima unutrašnjosti Istre. “Moram razmišljati” – zamišljeno je zaključio i otputovao. Dva tjedna kasnije (i nekoliko stipendija manje) vratio se na točku s koje je i krenuo…Sišao je s autobusa sasvim polako… Vraćao se pažljivo neuobičajeno mirnim ulicama zagrebačke Zore kao da ne želi stresti sa cipela prašinu koja je mirisala na maslinovo ulje i tartufe… I medicu (ah, kako li je samo slatko grijala već ionako užarena grla seljaka i namjernika)… Vukao se kući s autobusnog kolodvora kao da nikad ne želi stići u svoj mali podstanarski stan… O noćnim tramvajima nije želio niti razmišljati (niti o prvim dnevnima; ionako neće biti mjesta za zavaliti se od silnih bakica sa “neodgodivim” poslovima)… U ustima je osjećao trpki okus razočaranja kojeg nije mogao prikriti niti Airwaves Spicy Orange… Mogao je otputovati kamo god je želio (što je kad god su prilike dozvoljavale i činio), ali njoj nije mogao pobjeći… Nazvao ju je Giana… možda zato jer ga je podsjećala na vragolastu Talijanku s kojom je još 1993. izgubio nevinost u Alfa Romeu njezinog oca. Možda zato što ga je uvijek tako lako, jednim namigom mogla pridobiti na stvari koje nikada sam ne bi učinio… Zašto ga je i sada, kada se cijeli svijet tek budi, odlučila gnjaviti… Vjerovao je on, kao i ona, da Svijet može biti puno više od onoga što mu za sada dozvoljavaju da pokazuje, ali nije znao kako to probuditi u drugima… Poput starog učitelja koji vidi zrnce genijalnosti u najljenijem đaku, ali ne zna kako ga izmamiti na vidjelo. Pomisao da je jedinstven u svojim tlapnjama činila ga je najusamljenijim čovjekom u Svemiru. I dok je pisao svoje pjesme i dok je prosljeđivao gotovo dogoreni djoks frendu na tradicionalnoj čajanci vječnih studenata utorkom, ta bi ga pomisao doslovno sledila… Život ga je već pomalo umarao (naravno da je bio premlad za to, op.a.)… Znao se buditi usred noći, pitajući se u znoju je li se već pretvorio u one od kojih je zazirao… Dosta! Morao je bar za danas prestati s tim (“ozbiljni” kažu: utopijama). On ih je zvao Mogućim Nemogućnostima i kad god su pustili na miru prepuštao se razmišljanjima o njihovom ostvarenju… Duguljastim i za mladića presuhonjavim dlanom prekrio je Giannina usta gotovo grubo… Sad nije vrijeme za takve sanje… Uhvatio je ruksak još grčevitije,  ubrzao korak i požurio u stan… Ako se dobro sjeća ostavio je u frižideru još komadić tvrdog kozjeg sira…

***

Gurnula je i posljednju stvar u torbu... Spakirana je… Ponekada joj se činilo da je uvijek spakirana i spremna za put (i za to je kriv Gianni)… Voljela se igrati obrćući riječi: Vis – Siv! To mora biti neka greška: Vis je za nju sve samo ne siv! Tamo će provesti svoj godišnji… par dana s prijateljicom, a ostatak čitajući u nekom hladu koji joj pruža slanom vjetru odoljeli kameni zidić ili u šetnji poljima lavande… Dok je kupovala kartu za autobus odsutno je zurila u pravcu perona… U glavi je vrtila san već toliko puta odsanjan da su mu već krajevi požutjeli, a po slici su nervozno skakale brojne točkice i crtice kao na starom filmu… Da je živjela u doba nijemog filma postala bi diva… Scenografija: Vis. U snu je vidjela sebe… Nisu to bile prve sijede… ne… to su suncem isprani pramenovi crvene kose koji su sad zlatno zvonili na suncu… Pokraj nje muškarac, poluduge tamne raščupane kose, pomalo zabrinuto bulji u pisaću mašinu… Nikako da dovrši svoj roman… Hitro zadigne haljinu kako bi mu na svom golom bedru srolala joint… I sama pomisao na ovu scenu izmami slučajni osmjeh na njezino lice… Blagajnica na šalteru nije ga niti primijetila… Pa ima ona važnija posla od promatranja lica tisuća koje prolaze pred njezinim malim staklenim prozorom u svijet!  On se okrenu prema njoj hineći strogi pogled, ali ubrzo prasne u smijeh i privuče ju k sebi. Oboje ih prene dječja graja koja se tutnjeći poput parne lokomotive pojačavala i uskoro postala sasvim blizu dok se u kadru nisu pojavila tri preplanula dječja lica… “Požurite ako mislite stići na autobus”- zakrešti Blagajnica Ozbiljna Druga (na šalteru je pisalo 2, op.a.). Strpala je kusur i kartu u krivi džepić poderanog novčanika i krenula prema busu lijeno se opraštajući sa licima svojih budući najmilijih… Zastala je na trenutak razmišljajući da li da ostavi ruksak u bunkeru ili da ga pokuša prošvercati u autobus… Ugledala je pred sobom polupijanog Konduktera Brku i zaključila da je 5 kuna sitnica kojom se može poštediti njegove životne priče. Ostavila je ruksak i progurala se do svog mjesta. Sjela je do prozora zadovoljna što je mjesto pokraj nje prazno. “Možda uspijem malo i odspavati” – tješila se iako je znala da nikad ne zaspi od uzbuđenja što ponovno ide dolje. Vrata su se uzdahom zatvorila ostavljajući smrad velegradskog kolodvorskog šljama iza nje i Transporter U Snove je krenuo. Vozač još nije stigao niti ubaciti u drugu, a već je bio prisiljen zabiti desni džon u kočnicu. “Koji kurac ni’ko ne može doć’ na vrijeme!” zagrmi Baja na tečnom šoferskom… Vrata su ponovno uzdahnula puštajući u klimatizirani bus isti onaj smrad koji su svi maloprije s oduševljenjem ispratili… Režući vlažnu klima atmosferu svojom markantnom smotanošću mladić uleti u bus. “Hvala” promrmlja šoferu kojemu je njegova zahvala značila koliko i saborskom zastupniku podrška birača nakon izbora i krene se gurati kroz uski prolaz među sjedalima (očito su se mnogi bili spremni zamjeriti kondukteru kako bi uštedjeli medu)… Namrgodila se kada je pogledao prema “njezinom” slobodnom sjedalu, iako je imao “ono nešto” (što bi rekle ženice iz Cosmopolitena)… Gurnuo je ruksak iznad, pa se drsko i bez pitanja zavalio kraj nje… “Još će mi nasloniti i glavu na rame!!!” Ponovno se ustao, kopao po ruksaku, izvadio knjigu, pa sjeo nazad… Otklopio je korice grozničavo listajući kao da želi što prije zaroniti nazad u radnju… Stranica naprijed, dvije stranice nazad – listao je srednjakom i palcem desne ruke, dok mu je lijeva ruka obavljala časni posao ispomoći. Poznala je ona odnekud te ruke…