Dobri moji lupeži
Danas je 9. svibnja, dan pobjede nad fašizmom oliti službeni dan Europe. Tu i tamo i mi smo obilježili ovaj dan, iako nam u Europu ne daju pa ne daju. Zašto? Precizan odgovor nećete dobiti nigdje. Velike mrsne glave spominjat će bruto društveni proizvod, uvoz, izvoz, stanje ljudskih prava i još koješta, ali kao što ćete vidjeti to su samo naklapanja kojima se baca prašina u oko svekolikom puku hrvatskom, uključujući druga, gospodina, radnika, ratara, samoupravljača i nesamoupravljača, rukovoditelja, tajkuna i kućanicu.
Moj izvor informacija, pače vrelo visoko pozicionirano u upravljačkim strukturama nedosanjane nam Europske zajednice, naveo mi je nekoliko sasvim konkretnih razloga zbog kojih naši predstavnici nisu poželjni u europskom parlamentu.
Ne žele nas, tvrdi moj vrli prijatelj i drug moleći me da mu zbog važnosti funkcije koju obnaša ne objavljujem imena, zato jer im ne možemo platiti pivu u Bruxselesu; jer nismo dovoljno cool; jer nemamo dovoljno veliku bombu; jer imamo male spolne organe; jer nam fali daska koja život znači; jer se nikad ne budimo prije aktiviranja satnog alarma; jer nije kako bi trebalo; jer treba a nije; jer nam je daleko lijepa kuća; jer su nam bliski fizički obračuni; jer ne možemo kad hoćemo; jer hoćemo a ne možemo; jer neprestano koristimo rječicu jer; jer nismo bili dobri; jer ne slušamo; jer smo dosadni i smrdimo. U dvije riječi - nismo in!
Šokiran trenutkom spoznaje i otkrovenja pao sam pod stol caffea Haag u istoimenom nizozemskom gradu i gorko zaplakao.
Ali mi ćemo umrijeti od dosade, izvukao sam iz rukava posljednji adut, dodavši da je kralj Zvonimir mesinu rezao viljuškom i nožem dok su europljani još mislili da je pranje intimnih dijelova tijela suvišno i nezdravo.
Silno ga je zabavila moja primjedba. Dok se on grohotom smijao meni su u uši doletjele dvije riječi - balkanishe Schweine.
Za susjednim stolom sjedili su Klaus Kinkel i Helmut Kohl i, učnilo mi se, s prezirom me odmjeravali. Onako kako na malom nogometu ekipe odmjeravaju trinaestog igrača koji stalno žica da umjesto nekog uđe u igru.
Mamicu vam..., a mi još uvijek mislimo da ste nam vi najveći europski prijatelji, pomislim u sebi stežući jednom rukom bocu od piva.
Zar i ti brate trute, upitam na tečnom njemačkom jeziku podbulog Kohla. Već sam bio na nogama i sve je mirisalo na obračun. Bio sam za našu stvar spreman dati i posljednju kap krvi ako me dušmani uspiju uhvatiti.
Ipak, situacija nije bila tako crna kao što je izgledala. Helmut me pogledao svojim svinjskim očicama i rekao na tečnom hrvatskom - koji ti je kurac brate, vidiš da gledamo suđenje Miloševiću. Ustuknuo sam dva koraka unatrag i pogledao u smjeru TV-a. Na ekranu blijedo Miloševo lice i natmurena lezbijka na funkciji Glavne tužiteljice.
Ups, ja se ispričavam što sam vam htio rasporiti drobušu i odvaliti vas bocom u tintaru, kažem najljubaznije što sam mogao i počnem se oprezno povlačiti prema svom stolu.
Sve bi prošlo bez najmanjeg incidenta da se s Helmutom nije nalazio Klaus, u diplomatskim krugovima poznat po razbijanju kafane "Moolge" u finskoj prijestolnici Helsinkiju i nizu fizičkih obračuna sa slabijom i zakržljalom gospodom. Crven u licu skočio je uz povik "saću ti jebat majku".
- Nemoj Klause, vidiš da je momak popio, smirivao ga je dobroćudni Helmut, ali Kinkela su alkohol i bijes već obuzeli u toj mjeri da nije mogao prepoznati ni vlastitu majku, a kamoli moju. Budući da sam procijenio da nema šanse da ostvari svoju prijetnju, tim više što moju majku u životu nije vidio, lakonogo sam potrčao prema izlazu. Bože gazele! začuo sam u divljem trku usklik europske parlamentarke Doris Pack. Moram priznati da me ovaj kompliment na trenutak zbunio. Taman toliko da mi Lord Owen uspije pred samim izlazom iz kafane podmenuti nogu. Pao sam koliko sam dug i širok, a bijesni Kinkel s nožem skakavcem u ruci povikao je - drž' ga, drž' ga. Uz pomoć španjolskog veleposlanika u Nizozemskoj Owen me podigao na noge, a Kinkel me u trku udario nogom u trbuh. Reagirao sam kao ranjena zvijer. Sve za Hrvatsku - sad ili nikad, zaderem se koliko mi je dopuštalo grlo ozbiljno načeto plavim Walter Wolfom i stanem se otimati kao sumanut.
Kinkel je vidio da ću izmigoljiti dvojici starijih gentlemana i viknuo - čvršće, čvršće.... Primi ga, primi ga, urlao je spremajući se zadati mi skakavcem posljednji udarac, na što sam uspio udariti cijenjenog Lorda nogom u genitalije. Stisak je popustio i već sam bio skoro slobodan kad je pritrčao glomazni Kohl i uhvatio me pod mišku. Primi ga, primi ga, podvrisnuo je Helmut na Owena, a ja sam zavapio - stan'te prijatelji iz nesusjedne i prijateljske Njemačke. Ne primajte tako vam boga. Odjednom je sve stalo, situacija se smirila kao bonaca, a predstavnici brojnih europskih zemalja ispustili glasne uzdahe olakšanja.
Moj vrli prijatelj, izvor informacija, vrelo pače, prišao mi je i s nevjericom rekao. Čuj, vi Hrvati ste čudan narod. Taman kad vas hoćemo primiti vi nedate. Sad ćete se bogami načekati.
Dragi moji lupeži, žao mi je što ćemo još neko vrijeme biti prisiljeni jedni druge žicati za kavu i mineralnu, ići na more naoružani argeta paštetom i mitom o čehinjama koje ne daju samo ako ne pitaš, sastavljati kraj s krajem uz pomoć filmskih i drugih trikova, ići na Hrelić po majicu za šest do deset kuna, voziti auto samo kad tata napuni rezervoar i ići u Mađu po jeftine kobaje, ali u tom trenutku mi se nekako učinilo da je bolje da me ne prime nego da mi Klaus Kinkel nožem odstrani čir na želucu.