Autor: John Irving

Svijet po Garpu

Svijet po Garpu

bozzo

17. 08. 2003.

ocjena:
godina izdanja: 1985.
izdavač: Otokar Keršovani
Tri su osnovna razloga zašto se odlučih ponovo vas malo prignjaviti još jednim od svojih ranih kritičarskih radova (izvorno objavljenih na ugaslom sajtu Lajka). Osim što se radi o jednoj od meni najdražih knjiga, glavni je razlog što odlučih uslišiti molbe ("kako sam ja dobar!!!") onih među vama koji me već duže vrijeme žicaju recenziju neke malo starije knjige (nadajući se, he he he, da će to biti neka od onih rijetkih koju su i sami čitali). Treći razlog krije se u činjenici što je upravo ovih dana, zahvaljujući "Algoritmu", nakon punih 18 godina hrvatsko izdanje napokon doživjela još jedna knjiga Johna Irvinga - njegov najnoviji roman "Četvrta ruka".
Svijet po Garpu
Jedna osakaćena usnica, odgrizen dio čovječjeg uha, šrapnelom oštećen mozak, više polomljenih kostiju i udova u gipsu, iscurjelo dječakovo oko, amputirana ruka, nekoliko pokušaja i više uspjelih silovanja, jedan srušeni zrakoplov i jedna automobilska nesreća, više odsječenih jezika (što silom, što dragovoljno), jedno ubojstvo lovačkom puškom i još jedno pištoljem, jedno odgrizeno muško spolovilo, pa čak i pseće od strane čovjeka odgrizeno uho: samo djelić što nezgoda, što zločina koji se provlače ovim romanom.

Više književnika i književnica, jedan književni agent, jednoruki i jednooki slikar, dvije transseksualke od kojih je jedna bivši ragbijaški navalni igrač, cijela bulumenta feministkinja, više prostitutki, jedna mucavica i mnogobrojne svojevoljno nijeme ženske osobe, čovjek bez nogu koji hoda na rukama, pa čak i medvjed koji vozi unicikl (bicikl s jednim kotačem): samo dio mnogobrojnih likova porazbacanih na 600 -tinjak stranica ovog odličnog romana.

Nemojte da vas prethodno nabrojene nedaće i ekscentričnosti likova odbiju od čitanja Svijeta po Garpu jer je riječ o jednom veoma zabavnom, duhovitom i životnom romanu.
Ustvari, upravo riječca životan ponajbolje karakterizira ovaj Irvingov književni uradak: to je vrlo opširno i detaljno, vrlo često dirljivo, a još češće duhovito ispričana priča o životu nekoliko generacija jedne moderne američke obitelji, prepuna najrazličitijih događaja i sudbina.

Radnja započinje još 1942. godine i proteže se sve do početka osamdesetih godina 20. stoljeća.
Pratimo život Jenny Fields, mlade bolničarke koja odlučuje zatrudnjeti, ali uz minimalno druženje s muškarcima i njihovim "pericama" jer smatra da je pohota uzročnik mnogovrsnih ljudskih nedaća. Ona zatrudnjuje na radnom mjestu, u bolnici, gdje radi njegujući ranjenike (2. svjetski rat) i donosi na svijet Garpa (točnije T. N. Garpa - tajnu njegovih inicijala mislim da je bolje da vam ne otkrivam, nego to učinite sami čitajući, jer se radi o jednoj od mnogih urnebesnih dosjetki kojima ovaj roman vrvi), potrudivši se da trudnoću ne slijedi i vjenčanje i život sa nekakvim muškarcem, čime postaje "seksualno sumnjiva", što do kraja mijenja daljnji tijek njezina života.
Ostatak romana sastoji se od putovanja kroz Garpov i život njegove obitelji, od odrastanja uz već spomenutu samohranu majku Jenny, preko školovanja, do zasnivanja vlastite obitelji i ostvarenja (više-manje) uspješne spisateljske karijere.
Na tom putu kroz život Garpa i njegovu obitelj pratiti će najrazličitije i vrlo brojne nezgode i nedaće...

Moglo bi se reći da je John Irving prilično nemilosrdan naspram svojih likova, ali to nikako nije slučajno, jer ovo je roman o životu, a život rijetko koga mazi i štedi.
Život je nadasve apsurdna i nepredvidljiva pojava, a Irvingu nimalo ne manjka talenta da to prikaže vrlo uvjerljivo, dramatično i duhovito.
Ovo je roman od one vrste kod kojeg se smijete na najneprikladnijim mjestima. Znam, silovanja ili amputacije ruke u pravilu nisu nimalo smiješni. Kao ni oštećenje mozga ili posmrtne komemoracije. E, vidite, Irving uspijeva da čitatelja nasmije upravo pri opisima takvih situacija, ali bez da izgubi dramatičnost prizora ili da prijeđe u grotesku ili parodiju. On uspijeva (u čemu mu je naš Ferić prilično blizak) da najdirljivije dijelove svoje priče začini smijehom, kao što to nerijetko i sam život čini.

Kako je Garp po profesiji književnik, roman sadrži i nekolicinu njegovih priča (u cijelosti) i prepričane fabule njegovih romana, kao i više opisa snova koji također predstavljaju "priče unutar priče" samog romana.
Irving, dočaravajući nam život pisca dotiče se i tema poput stvaralačke krize, odnosa između piščeve životne realnosti i podudarnosti iste  sa izmaštanim literarnim svijetom, kao i vječno pitanje koje se javlja u glavama čitatelja: je li ovo izmišljeno ili je to dio piščevog životnog iskustva?
Obrađene su i teme odnosa između pisca i njegove publike, odnosno pisca i recepcije njegova djela u javnosti, kako čitalačkoj tako i kritičarskoj, ali i tema utjecaja piščeva rada na sam tijek njegova života, odnosno konzekvence koje zbog napisanog mogu uslijediti.
(Znam, znam, sve ja to vrlo šturo i maglovito prepričavam, ali to je samo zato da vam ne bih otkrio suviše detalja, jer je fabula Svijeta po Garpu zaista vrlo bogata i vrlo često iznenađujuća. Ponavljam - upravo kao i sam život.)

Kroz roman se upoznajemo sa gomilom likova koji su svi do jednoga zaista vrlo realistično i životno prikazani i psihološki iznijansirani, te imamo dojam da ih, a da i ne znamo, svakog dana susrećemo - na ulici, u susjedstvu, na plaži, u kafiću... samo ubuduće moramo malo bolje otvoriti oči.
A John Irving nanovo nas podsjeća kako je svaka ljudska jedinka svemir za sebe; sa svim svojim strahovima, nadama, vrlinama, frustracijama i slabostima.

Fabula romana proteže se kroz 4 desetljeća, ali, budući da je roman napisan početkom 80-tih godina 20. stoljeća Irvingu ipak moramo oprostiti nespominjanje tada popularnih pjesama ili filmova, čime bi se, istina, pospješilo dočaravanje tog razdoblja, ali, pop-referencijalnost ipak je izum postmodernističkih devedesetih. A možda Irving i nije ljubitelj pop ili rock muzike, što mu možemo, ali i ne smijemo uzeti za zlo.
No, s time u vezi prisjetih se da je prema romanu snimljen (ali ga ja nažalost još ne vidjeh) i film, kojeg je režirao George Roy Hill (by the way, Garpa tumači meni ne baš pretjerano drag Robin Williams, njegovu majku Jenny glumi Glenn Close u svojoj debitantskoj holivudska ulozi, dok se u ulozi transseksualke Roberte našao, i vjerojatno dobro snašao - John Lithgow).

Na kraju vas moram upozoriti da roman iziskuje pažljivo čitanje jer mnogi događaji za koje pomislite da im autor predaje pretjerano mnogo pažnje i na njih troši previše stranica, kasnije se sklapaju u cjelinu i uviđate da su ustvari bile od ključne važnosti za daljnji tok fabule.
Naravno, baš kao i u životu, svaki, pa i najmanji i naizgled beznačajni događaj pokreće lavinu budućih, a na nama samo ostaje da se pitamo je li to sudbina ili slijed okolnosti...