Pseći tango
bozzo
25. 12. 2002.
Glavni lik, tridesetogodišnji pjesnik Viktor Viskas, dekintirani je, dezorijentirani tipični predstavnik mlade urbane populacije, svojevrsne slovenske generacije X. U romanu pratimo njegovo desetodnevno lijeno, dokono i besciljno tumaranje, bez kinte u džepu, šlepajući se od jedne žene do druge, od jednog orgazma do slijedećeg, a usput uzima opijate i narkotike zalijevajući ih velikim količinama alkohola kako bi odagnao žegu kolovoza , depresiju i beznađe u duši. Igrom slučaja taj naš antijunak svojom seksualnom vezom sa Anitom biva uvučen u imovinsko-pravno-političke igre i zavrzlame jedne snobovske obitelji i, ni kriv ni dužan, upleće se u koliko smiješne toliko ponekad i opasne situacije, iz čega naposlijetku ipak izlazi kao moralni pobjednik. Vjerovatno ne zadugo, već do neke nove, slijedeće, njegovom dokolicom i požudom uzrokovane dogodovštine...
Fabula koje gotovo da i nema vrti se oko jedne tipično "naše" tranzicijske situacije (problem spomenika legendama prošlog režima, u ovom slučaju Edvarda Kardelja), kakvih očigledno niti naši sjeverni susjedi u Deželi nisu pošteđeni, a koju autor iskorištava da se posprdno i cinično poigra sa tragikomičnom društveno-političkom svakodnevicom zemalja koje nastoje prijeći iz socijalističkog u kapitalistički sustav, ali i sa "avangardnom" konceptualnom umjetnošću koja od svega pokušava napraviti nekakav art sumnjive vjerodostojnosti i kvalitete. Riječ je o prilično hladnoj, kaotičnoj i nervoznoj prozi kojom Aleš Čar, nastojeći biti slovenskom inačicom i kombinacijom Brett Easton Ellisa i Douglas Couplanda oslikava tranzicijsku, postsocijalističku generaciju X, koja se pokušava prilagoditi društvenim promjenama nastalim izlaskom zajednice iz komunističkog sustava, i istovremeno se boreći sa svojom besperspektivnošću i dokolicom traži svoje mjesto pod suncem.
Čar uz to paralelno prikazuje i borbu društva i pojedinaca sa ostacima prošlosti, duboko urezanima kako u ljudima tako i unutar društva samog, za čije će iskorijenjivanje trebati još godine i godine. Čarov rukopis radikalno je ciničan i pomalo pesimističan, te do boli hladan i bezosjećajan, a rečenice britke i rastrzane. Likovi do kraja romana ostaju papirnati i plošni, a prilično nam i antipatični, te se stječe dojam da ih ni sam autor baš pretjerano ne voli. Svojom poetikom od naših proznih predstavnika najbliži su mu Perišić, Zajec i Popović, kod čijih se tekstova, kao i u slučaju Čara osjeća da prozu koju pišu uistinu i žive, te svoje fabule temelje na osobnim iskustvima. Iako osobno baš i nisam ljubitelj takve cinične i hladne proze, koju odlikuje manjak liričnosti, Čaru se unatoč osjetnoj izvještačenosti i forsiranoj otkačenosti mora priznati izvjesna intrigantnost i sposobnost da čitatelja uvuče u pomalo nadrealan i psihodeličan svijet svojih junaka. Pri kraju romana on nažalost pomalo gubi smjer i koncentraciju, i neuspjelim pokušajem šokiranja kvari ukupan dojam, no roman ipak obiluje dostatnim šarmom da zadovolji publiku skloniju nešto pomaknutijoj i pomalo eksperimentalnijoj prozi.
P.S. Svi zainteresirani oveći odlomak iz ovoga romana mogu pročitati na ovom linku!
Ko bi rekao da se onako loše svađaš, a pišeš ovako dobre recenzije. Ova je dobra i izgleda da će me ponukati da kupim knjigu. A javio nam se i Mirko Kovač, vidim... A da napiše nešto kao gost lupež!?