Autor:
Emmanuel Carrere
Protivnik božji / Zimovanje
bozzo
11. 12. 2003.
ocjena:
godina izdanja:
2003.
izdavač:
AGM / SysPrint
Emmanuel Carrere četrdesetpetogodišnji je francuski književnik koji iza sebe već ima niz od čak šest romana ovjenčanih različitim književnim nagradama. Ove godine u Hrvatskoj su od strane različitih izdavačkih kuća objavljene čak dvije njegove knjige - "Protivnik božji" i "Zimovanje", a tekst koji slijedi kritički progovara o oba ta Carrereova naslova. Dakle, ovim tekstom vam predstavljamo Emmanuela Carrerea, hrvatskoj publici dosad nepoznatog autora
U svojoj kritici Koncerta, Seid Serdarević je taj Bazduljev roman nazvao novinskom reportažom sa sarajevskog koncerta U2. Sa tom se konstatacijom ne bih složio, ali bih zato za knjigu Protivnik božji, 45-godišnjeg francuskog pisca Emmanuela Carrerea, od Serdarevića posudio taj termin. Podnaslov Carrereove knjige koji glasi Istinita priča o monstruoznoj obmani takvoj karakterizaciji dodatno ide u prilog, a Carrereov dokumentaristički diskurs razvidan je već iz uvoda. U njemu autor govori kako je istovremeno dok je Jean-Claude Romand ubijao svoju ženu i djecu, on bio na roditeljskom sastanku u školi koju pohađa njegov najstariji sin Gabriel, te nastavlja kako je nakon toga sa svojom obitelji otišao na ručak kod roditelja. Istu stvar učinio je i Jean-Claude, ali je on nakon ručka i svoje roditelje - usmrtio.
Par dana kasnije Carrere je za ovaj slučaj višestrukog ubojstva saznao iz novina te je odlučio napisati knjigu o tome, a rezultat je posredstvom zagrebačkog nakladnika AGM sada i pred hrvatskim čitateljstvom.
U knjizi Protivnik božji Carrere detaljno izlaže slučaj Jean-Claude Romanda koji je vlastitu obitelj i čitavu svoju okolinu dugo vremena obmanjivao – lagao je da je liječnik (a nije završio niti prvu godinu medicine), lagao je da radi u Svjetskoj Zdravstvenoj Organizaciji (a ustvari je radno vrijeme provodio čitajući u bibliotekama, šećući šumama ili pak jednostavno boraveći u hotelima, sam ili u društvu ljubavnice, da bi se navečer umoran vraćao ženi i djeci), trošio je ljubavničin i novac svojih i ženinih roditelja lažući im da ga je uložio u vrlo povoljan fond Svjetske Zdravstvene Organizacije koji će im donijeti visoke kamate ... i tako punih 18 godina. No, kako “vrč ide na vodu dok se ne razbije”, Romand je, kad je istina polako počela izlaziti na vidjelo, odlučio problem riješiti ubojstvom svoje dvoje djece, supruge i roditelja, te njihovog psa.
Carrere je knjigu pisao na temelju sudskih iskaza samog Jean-Claudea kao i njegovih prijatelja, susjeda i rođaka. Tako smo dobili prilično suhoparnu kroniku jednog vrlo brutalnog i nesvakidašnjeg zločina, koju Carrere još prekida i povremenim bilježenjem događaja iz vlastitog života. Njegova taktika bila je povući paralelu između svoga i Romandova života, i tako pokazati kako su oni ustvari prilično slični (obojica su dobro situirani, obiteljski ljudi iz više srednje klase, ali se, eto, igrom slučaja jedan od njih neočekivano pretvorio u zvjerskog ubojicu), te je sugeriranjem da se i u najbenignijem čovjeku iz susjedstva može kriti krvoločni ubojica, želio naglasiti šokantnost takvog razvoja događaja. Međutim, mišljenja sam da je on ovako silno potentan materijal iz stvarnog života mogao puno bolje iskoristiti. Umjesto da nam dokumentarističkom metodom, u maniri novinske reportaže izlaže kroniku jednog zločina, Carrere se trebao uvući pod kožu ubojice, te nam dočarati njegovo viđenje situacije i pokušati iz Romandove vizure oslikati svijet laži u kojem je živio. Na taj bismo način dobili uvid u sve moralne dileme koje takav život u sebi nosi, pa bi tako možda i dokučili što je Romanda navelo na tako grozan čin. Hrabriji umjetnik ne bi propustio priliku da secira zločinački um i rekonstruira procese u njemu, te bar pokuša odgovoriti na niz pitanja, poput primjerice što je Jean-Claudea kočilo da pomoću jedne ispovijedi supruzi već u samom začetku otkloni lavinu laži koje su kasnije uslijedile, ili pak zašto je bilo lakše ubiti svoje najbliže nego priznati obmanu.
Sam Jean-Claude svojom izjavom kako se u zatvoru puno bolje osjeća jer sad svi znaju istinu o njemu pa više ne mora nikome ništa lagati, i priznanjem da je početna laž o položenom ispitu na fakultetu (a od koje su sve naknadne laži i krenule) bila potaknuta njegovim strahom od razočarenja roditelja, zorno naznačuju kompleksnost i intrigantnost njegove ličnosti, što je mogla biti startna pozicija za daljnju razradu Romandova karaktera. Nažalost, Carrere se ipak odlučio poći linijom manjeg otpora iz čega konačno proizlazi i slab ukupan dojam koji roman ostavlja, pa se zato Protivnik božji može preporučiti samo pasioniranim ljubiteljima novinskih crnih kronika.
AGM je inače izdavač koji jako drži do dizajna svojih knjiga (vidi npr. vrlo uspio dizajn Ammanitijevog romana Ja se ne bojim ili prekrasnu naslovnicu Baretićeva Osmog povjerenika) pa zato jako čudi njihova odluka da na naslovnicu Protivnika božjeg stave fotografiju identičnu onoj koja krasi i njihovo izdanje Peričićevog Hrvatskog psycha (to što obje knjige tematiziraju višestruke ubojice, po mom mišljenju - ne opravdava takav izbor).
Da potencijala za suptilniju psihološku studiju karaktera u Carrerea ne manjka, on je dokazao vrlo dobrim romanom Zimovanje, koji je kratko nakon Protivnika božjeg također doživio svoj hrvatski prijevod (izdavač: SysPrint).
U tom romanu Carrere uranja u psihu 10-godišnjeg dječaka Nicolasa, kojeg pratimo tokom dvotjednog zimovanja koje on u društvu svojih vršnjaka provodi u jednom alpskom skijališnom centru. Nicolas je izrazito sramežljiv, plašljiv i vrlo povučen dječak, i zbog tih svojih osobina vječno je na udaru rugalački nastrojenih vršnjaka. Međutim, krasi ga i vrlo bogata mašta, što Carrere pokazuje isporučujući nam gotovo u svakom od 31 kratkog poglavlja neku Nicolasovu imaginaciju, neki zamišljeni događajni slijed koji je redovito nadogradnja njegovih recentnih proživljenih iskustava. Ti su zamišljaji našeg mlađahnog glavnog lika redovito vrlo pesimistično obojeni, a uvelike su generirani njegovim nesnalaženjem u novonastaloj situaciji na zimovanju, gdje je primoran uklopiti se u grupu svojih vršnjaka, čemu je zbog svoje introvertiranosti veoma nesklon. Njegove pesimistične maštarije proizlaze i iz priče o ljudima koji otimaju djecu da bi prodavali njihove organe, a koju mu je otac ispričao kako bi osigurao da njegov sin izbjegava kontakte s neznancima. Čak i jedini slučaj nešto vedrijeg Nicolasova maštanja (kada ženu koju je vidio u restoranu odmorišta na autocesti on zamišlja kao dobru vilu iz Pinocchia) tek je izraz njegove želje da ga ta žena spasi od života ispunjenog različitim opasnostima. Tim vrlo čestim produktima Nicolasove imaginacije Carrere u roman unosi osjećaj nesigurnosti i prijeteće opasnosti koja se nad našeg mlađahnog aktera nadvila. Autor svog junaka nimalo ne štedi, pa ga tako “nagrađuje” i noćnom polucijom koju ovaj pogrešno protumači kao mokrenje u krevet, pa iz straha da će ga ostala djeca ismijati on usred noći bježi van na snijeg, uslijed čega navlači tešku prehladu i vrućicu, ali i biva proglašen mjesečarom. No, da apsurd bude veći, u visokoj vrućici Nicolas pronalazi žuđeno spasenje od mrskog mu druženja sa drugom djecom, od kojih samo s robusnim Hadkennom razvija kakav-takav prijateljski odnos. No, ni prema Hadkennu Carrere nije milosrdan, te mu implicira latentnu homoseksualnost(!), dok ostalu djecu potpuno zanemaruje i gubi iz vida (što je ustvari i osnovna zamjerka romanu).
Carrere u romanu rabi eliptično pripovijedanje da bi naglasio sugestivnu prijeteću atmosferu, ali i da bi štošta ostavio neizrečeno, prešućeno ili tek naslućeno. To je postigao prekidanjem poglavlja na neočekivanim mjestima, čime je čitatelja primorao na aktivniju participaciju. No, te mračne slutnje naposljetku se nažalost i ostvaruju, ali se čak ispostavljaju i puno strašnijim nego što je to Nicolas bio u stanju zamisliti, pa Nicolasova java postaje gora i od najmračnijih produkata njegove mašte.
Roman efektno skončava vrlo dirljivim i nimalo utješnim Nicolasovim povratkom kući, što ustvari predstavlja brutalan i preuranjen kraj njegovog djetinjstva. Svome domu on se vraća puno stariji od tih desetak dana koliko je na zimovanju proveo, bolno svjestan težine zataškavane mu tragedije. Kao i tišine i srama koji će odsada nadalje biti njegova sudbina.
Dok Protivnik božji nije ništa drugo nego na 145 stranica proširena vijest iz crne kronike vaših novina, Zimovanje je suptilan, dramatičan i vrlo mračan psihološki roman kojeg pravi književni sladokusci ne bi trebali propustiti. Ova dva naslova otkrivaju nam autora sklona ozbiljnim i teškim temama punim šokantnih, bizarnih i jezovitih događanja, i s pesimizmom kao dominantnim ozračjem.
P.S. Da ne zaboravim, ukupna gore naznačena ocjena od 3 pera prosjek je dobiven od dvojke Protivnika božjeg i četvorke Zimovanja.
Par dana kasnije Carrere je za ovaj slučaj višestrukog ubojstva saznao iz novina te je odlučio napisati knjigu o tome, a rezultat je posredstvom zagrebačkog nakladnika AGM sada i pred hrvatskim čitateljstvom.
U knjizi Protivnik božji Carrere detaljno izlaže slučaj Jean-Claude Romanda koji je vlastitu obitelj i čitavu svoju okolinu dugo vremena obmanjivao – lagao je da je liječnik (a nije završio niti prvu godinu medicine), lagao je da radi u Svjetskoj Zdravstvenoj Organizaciji (a ustvari je radno vrijeme provodio čitajući u bibliotekama, šećući šumama ili pak jednostavno boraveći u hotelima, sam ili u društvu ljubavnice, da bi se navečer umoran vraćao ženi i djeci), trošio je ljubavničin i novac svojih i ženinih roditelja lažući im da ga je uložio u vrlo povoljan fond Svjetske Zdravstvene Organizacije koji će im donijeti visoke kamate ... i tako punih 18 godina. No, kako “vrč ide na vodu dok se ne razbije”, Romand je, kad je istina polako počela izlaziti na vidjelo, odlučio problem riješiti ubojstvom svoje dvoje djece, supruge i roditelja, te njihovog psa. Carrere je knjigu pisao na temelju sudskih iskaza samog Jean-Claudea kao i njegovih prijatelja, susjeda i rođaka. Tako smo dobili prilično suhoparnu kroniku jednog vrlo brutalnog i nesvakidašnjeg zločina, koju Carrere još prekida i povremenim bilježenjem događaja iz vlastitog života. Njegova taktika bila je povući paralelu između svoga i Romandova života, i tako pokazati kako su oni ustvari prilično slični (obojica su dobro situirani, obiteljski ljudi iz više srednje klase, ali se, eto, igrom slučaja jedan od njih neočekivano pretvorio u zvjerskog ubojicu), te je sugeriranjem da se i u najbenignijem čovjeku iz susjedstva može kriti krvoločni ubojica, želio naglasiti šokantnost takvog razvoja događaja. Međutim, mišljenja sam da je on ovako silno potentan materijal iz stvarnog života mogao puno bolje iskoristiti. Umjesto da nam dokumentarističkom metodom, u maniri novinske reportaže izlaže kroniku jednog zločina, Carrere se trebao uvući pod kožu ubojice, te nam dočarati njegovo viđenje situacije i pokušati iz Romandove vizure oslikati svijet laži u kojem je živio. Na taj bismo način dobili uvid u sve moralne dileme koje takav život u sebi nosi, pa bi tako možda i dokučili što je Romanda navelo na tako grozan čin. Hrabriji umjetnik ne bi propustio priliku da secira zločinački um i rekonstruira procese u njemu, te bar pokuša odgovoriti na niz pitanja, poput primjerice što je Jean-Claudea kočilo da pomoću jedne ispovijedi supruzi već u samom začetku otkloni lavinu laži koje su kasnije uslijedile, ili pak zašto je bilo lakše ubiti svoje najbliže nego priznati obmanu.
Sam Jean-Claude svojom izjavom kako se u zatvoru puno bolje osjeća jer sad svi znaju istinu o njemu pa više ne mora nikome ništa lagati, i priznanjem da je početna laž o položenom ispitu na fakultetu (a od koje su sve naknadne laži i krenule) bila potaknuta njegovim strahom od razočarenja roditelja, zorno naznačuju kompleksnost i intrigantnost njegove ličnosti, što je mogla biti startna pozicija za daljnju razradu Romandova karaktera. Nažalost, Carrere se ipak odlučio poći linijom manjeg otpora iz čega konačno proizlazi i slab ukupan dojam koji roman ostavlja, pa se zato Protivnik božji može preporučiti samo pasioniranim ljubiteljima novinskih crnih kronika.
AGM je inače izdavač koji jako drži do dizajna svojih knjiga (vidi npr. vrlo uspio dizajn Ammanitijevog romana Ja se ne bojim ili prekrasnu naslovnicu Baretićeva Osmog povjerenika) pa zato jako čudi njihova odluka da na naslovnicu Protivnika božjeg stave fotografiju identičnu onoj koja krasi i njihovo izdanje Peričićevog Hrvatskog psycha (to što obje knjige tematiziraju višestruke ubojice, po mom mišljenju - ne opravdava takav izbor).
Da potencijala za suptilniju psihološku studiju karaktera u Carrerea ne manjka, on je dokazao vrlo dobrim romanom Zimovanje, koji je kratko nakon Protivnika božjeg također doživio svoj hrvatski prijevod (izdavač: SysPrint).
U tom romanu Carrere uranja u psihu 10-godišnjeg dječaka Nicolasa, kojeg pratimo tokom dvotjednog zimovanja koje on u društvu svojih vršnjaka provodi u jednom alpskom skijališnom centru. Nicolas je izrazito sramežljiv, plašljiv i vrlo povučen dječak, i zbog tih svojih osobina vječno je na udaru rugalački nastrojenih vršnjaka. Međutim, krasi ga i vrlo bogata mašta, što Carrere pokazuje isporučujući nam gotovo u svakom od 31 kratkog poglavlja neku Nicolasovu imaginaciju, neki zamišljeni događajni slijed koji je redovito nadogradnja njegovih recentnih proživljenih iskustava. Ti su zamišljaji našeg mlađahnog glavnog lika redovito vrlo pesimistično obojeni, a uvelike su generirani njegovim nesnalaženjem u novonastaloj situaciji na zimovanju, gdje je primoran uklopiti se u grupu svojih vršnjaka, čemu je zbog svoje introvertiranosti veoma nesklon. Njegove pesimistične maštarije proizlaze i iz priče o ljudima koji otimaju djecu da bi prodavali njihove organe, a koju mu je otac ispričao kako bi osigurao da njegov sin izbjegava kontakte s neznancima. Čak i jedini slučaj nešto vedrijeg Nicolasova maštanja (kada ženu koju je vidio u restoranu odmorišta na autocesti on zamišlja kao dobru vilu iz Pinocchia) tek je izraz njegove želje da ga ta žena spasi od života ispunjenog različitim opasnostima. Tim vrlo čestim produktima Nicolasove imaginacije Carrere u roman unosi osjećaj nesigurnosti i prijeteće opasnosti koja se nad našeg mlađahnog aktera nadvila. Autor svog junaka nimalo ne štedi, pa ga tako “nagrađuje” i noćnom polucijom koju ovaj pogrešno protumači kao mokrenje u krevet, pa iz straha da će ga ostala djeca ismijati on usred noći bježi van na snijeg, uslijed čega navlači tešku prehladu i vrućicu, ali i biva proglašen mjesečarom. No, da apsurd bude veći, u visokoj vrućici Nicolas pronalazi žuđeno spasenje od mrskog mu druženja sa drugom djecom, od kojih samo s robusnim Hadkennom razvija kakav-takav prijateljski odnos. No, ni prema Hadkennu Carrere nije milosrdan, te mu implicira latentnu homoseksualnost(!), dok ostalu djecu potpuno zanemaruje i gubi iz vida (što je ustvari i osnovna zamjerka romanu).Carrere u romanu rabi eliptično pripovijedanje da bi naglasio sugestivnu prijeteću atmosferu, ali i da bi štošta ostavio neizrečeno, prešućeno ili tek naslućeno. To je postigao prekidanjem poglavlja na neočekivanim mjestima, čime je čitatelja primorao na aktivniju participaciju. No, te mračne slutnje naposljetku se nažalost i ostvaruju, ali se čak ispostavljaju i puno strašnijim nego što je to Nicolas bio u stanju zamisliti, pa Nicolasova java postaje gora i od najmračnijih produkata njegove mašte.
Roman efektno skončava vrlo dirljivim i nimalo utješnim Nicolasovim povratkom kući, što ustvari predstavlja brutalan i preuranjen kraj njegovog djetinjstva. Svome domu on se vraća puno stariji od tih desetak dana koliko je na zimovanju proveo, bolno svjestan težine zataškavane mu tragedije. Kao i tišine i srama koji će odsada nadalje biti njegova sudbina.
Dok Protivnik božji nije ništa drugo nego na 145 stranica proširena vijest iz crne kronike vaših novina, Zimovanje je suptilan, dramatičan i vrlo mračan psihološki roman kojeg pravi književni sladokusci ne bi trebali propustiti. Ova dva naslova otkrivaju nam autora sklona ozbiljnim i teškim temama punim šokantnih, bizarnih i jezovitih događanja, i s pesimizmom kao dominantnim ozračjem.
P.S. Da ne zaboravim, ukupna gore naznačena ocjena od 3 pera prosjek je dobiven od dvojke Protivnika božjeg i četvorke Zimovanja.
Što bi dobili psihološkim poniranjem u ubojičin um? /u slučaju Protivnika Božjeg/ Samo niz banalnosti i naknadne pameti. Ovako je mnogo dramatičnije, ispada kao situacija u koju svatko može upasti. Što se tiče Zimovanja, ne znam - čitao sam primjerak kojem je falilo zadnjih 20-tak stranica.