Rade Jarak mlađi je hrvatski književnik (rođen 1968. g. u Dubrovniku), koji osim ove zbirke priča iza sebe već ima i jedan kratki roman (Kiša), kao i dvije pjesničke zbirke. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj Akademiji u Zagrebu, a inače redovno objavljuje eseje i književne kritike u Vijencu. Kako se ja skromno i nadobudno, također pokušavam baviti književnim recenzijama, normalno je da nastojim pratiti i uratke svojih "kolega" i moram priznati da su mi Jarkovi tekstovi o domaćoj književnoj produkciji (neka mi Jagna Pogačnik, Tatjana Gromača, Velimir Visković, Seid Serdarević, Robert Perišić i ostali ne zamjere) ipak nekako najdraži. Kod njega se osjeća neizmjerna dobrohotnost, izostanak i najmanje želje za pljuvanjem nečijeg truda uloženog u pisanje; on u svakom rukopisu traži ono zbog čega to djelo zaslužuje našu pažnju, što redovno i pronalazi te nam na to ukazuje... i nekako osjećam da on to radi iskreno, a ne zbog izbjegavanja da se zamjeri svojim kolegama-spisateljima, koji se u ovako malenoj sredini poput naše gotovo svi međusobno poznaju.
A svoje priče on piše jednostavno, s lakoćom, bez isforsirane kulerštine, nepretenciozno, sa primjetnom dozom elegancije. Osjeća se iskustvo stečeno pisanjem poezije, osobito kod opisa pejzaža i krajolika. Nema želje za provokacijom, čime se izdvaja od većine svojih kolega po peru kojima je po godinama blizak, a ironizacija tegobne nam svakodnevne zbilje kod njega je blaga i nalazimo je samo u tragovima. Priče su smještene u svakodnevicu običnih malih ljudi : sportaša, taksista, studenata, sitnih kriminalaca, pomoraca... i vrlo su ujednačene, respektabilne razine kvalitete s malom zamjerkom nekoliko pomalo nedorečenih koje vape za neznatnijim proširenjem i razradom (Špilja , U Kalosu), dok bih među najuspjelije svrstao one s primjetnim elementima i motivima fantastike (Taksist, Svjetioničar, Krivo Pero susreće Velikog Poglavicu), koje pomalo nalikuju na rane priče Gorana Tribusona. Veoma je uspjela i priča Čudo na otoku kod koje je najizraženija poetizacija proznog rukopisa s referencijama na Novakov Izgubljeni zavičaj. Ipak najboljom pričom smatram onu naslovnu (Termiti) koja započinje iznimno uvjerljivim prikazom ratne zbilje, da bi se potom razvila u metaforičnu sliku života kao nečeg nepredvidljivog, sa stalnom atmosferom prijetnje, ali i optimističnom porukom da sve ipak nije toliko crno kako se u početku čini.
Više priča može se svrstati u tzv. stvarnosnu prozu u kojima se uz blagi ironijski odmak komentira naše ne odveć privlačno poratno svakodnevlje, s likovima koji, baš poput svih nas -  običnih malih ljudi, autsajdera i marginalaca, iz dana u dan vode bitku sa zbiljom koja im nikako ne ide na ruku, pa zbog toga nerijetko posežu i za načinima ne baš bliskim zakonu (Kralj smeća, Blues za kafić i bradu, S takvim rukama nećeš daleko stići). U svim pričama osjeća se simpatija i suosjećanje autora s likovima i tegobama kroz koje prolaze, što, kad se poveže s njegovim pozitivistički pisanim književnim recenzijama, daje dojam dobrodušnog, čovjekoljubivog književnika. Duhovito osvježenje u zbirku unose i dvije priče erotskog karaktera (Penal , Treći svjetski rat), od kojih je prva objavljena i u zbirci Libido.hr, dok potonja, pisana filmski i smještena u američko ozračje, tarantinovski krvavo svršava.
Sve u svemu, radi se o zbirci evidentno nadarena i inteligentna autora, koji njeguje elegantan tečni stil i sofisticirani rukopis, a priče odlikuju pregledne narativne linije, bez suvišnosti, ali i bez primjetnijih mana, pa zaista s nestrpljenjem od Jarka treba očekivati njegove buduće uratke. Nekako osjećam da od njega ono najbolje tek slijedi.