Autor:
Matt Thorne
Neznanci iz snova / Tvoje slike
bozzo
25. 02. 2004.
ocjena:
godina izdanja:
2002 / 2004..
izdavač:
Celeber
Nakon što smo vam u prethodnoj recenziji ove rubrike predstavili debitantske zbirke kratkometražnih proza dvojice domaćih pisaca, u tekstu koji slijedi i kojeg upravo počinjete čitati, osvrnut ćemo se na dva romana jednog britanskog književnika mlađe generacije. Radi se o Mattu Thorneu, lučonoši "Novih puritanaca" i svojevremenom gostu FAK-a, odnosno o njegovim romanima "Neznanci iz snova" i "Tvoje slike"
Neznanci iz snova romaneskni je izdanak žanra romantične komedije i tokom cijelog romana paralelnom montažom naizmjence pratimo dva lika – Beccu i Chrisa, te nam je od prve stranice jasno da do kraja romana, kao kod svake romantične komedije, treba doći do njihova “spajanja”. Međutim, likovi su previše plošni i nedovoljno nam simpatični da bi mi strepili i nestrpljivo očekivali trenutak njihova sjedinjenja, što je prirodni happyend svake romantične komedije. Uz to, roman naprosto nije dovoljno duhovit, iako dojam ipak popravlja nešto drugo o čemu će više riječi biti nešto kasnije.
Radnja nam donosi Beccino i Chrisovo postupno upoznavanje i zbližavanje, začinjeno Beccinim sitnim filmofilskim igricama koje se sastoje od konstruiranja situacija izvučenih iz dragih joj filmova i oživotvorenja tih filmskih situacija u susretima s Chrisom. No, kako našem paru na putu do zajedničke sreće ne bi sve teklo suviše glatko, postoji i mali problemčić: Becca je u vezi sa Jamesom sa kojim uslijed svoje trenutne nezaposlenosti živi, a svoj je stan zbog nedostatka novca, preko jedne frendice iznajmila upravo Chrisu. Naravski, on ne zna čiji stan nastanjuje. Isto tako, kad se njih dvoje napokon zbliže, Chris i James dakako, jedan za drugoga neće znati ... što sve predstavlja izvor naknadnih poteškoća, ali i temelj za daljnju komičnu razradu. A koja je, nažalost, izostala, što je velika šteta jer je time roman mogao krenuti drugim, puno intrigantnijim tokom.
Romanu nedostaje uzbudljivosti i vrckavosti da bi se dublje urezao u naše sjećanje, ali ono što ga ipak izvlači je referencijalnost na brojne filmove. Stvar je u tome da je Chris profesionalni filmski kritičar, dok je Becca strastvena filmoljupka pa malo koja od 200-tinjak stranica ovog romana ne sadrži raspravu između likova o nekom filmskom naslovu. Ako niste filmofilski nastrojeni, sve vam to neće previše značiti, ali je u mom slučaju spominjanje filmova poput Repo man, Heathers, Nebo nad Berlinom ili Idiotska noć iz sjećanja izvuklo već pomalo zaboravljene, a drage scene s velikog ekrana, i upravo je to ublažilo one prijespomenute manjkavosti.
Uz to roman sadrži i jednu impresivnu ideju koja bez sumnje zavrjeđuje širu razradu i predstavlja izvrstan temelj za cijeli jedan novi roman. Riječ je o prikazu Beccinog sna koji oslikava čistilište (limbo) u koje ljudi dolaze nakon smrti, a u njemu sjede u kino dvorani i na platnu poput filma prate živote svih drugi ljudi kojima su tamo okruženi. Ti se životi prikazuju u cijelosti, od rođenja pa do smrti, dan po dan, i to “subjektivnim kadrovima”, odnosno iz vizure samih protagonista čiji je život na platno projiciran, te je to afterlife kakav bi svaki strastveni filmoljubac poželio. Jer što je film negoli savršeno sredstvo za utaživanje naše nezasitne radoznalosti?
Thorne je očito težio (ali nije uspio) stvoriti filmofilsku inačicu Hornbyjeva diskofilskog Hi-Fi, pa je u tu svrhu od njega i “posudio” top liste Beccinih bivših tipova i Chrisovih najdražih filmova, ali je premalo poradio na približavanju likova čitatelju i nije poštivao osnovno pravilo romantične komedije po kojem je najvažnije da gledatelj (u ovom slučaju čitatelj) zavoli par na ekranu (odnosno romanu) i da mu je stalo do njihova zajedničkog happyenda.
Ako ste Neznance iz snova čitali, slijedeći Thorneov roman Tvoje slike za vas će u velikoj mjeri predstavljati deja-vu. Dobro, nije da nema razlika - likovi se ne zovu Becca i Chris nego Alison i Martin, on je ovaj put oženjen, ali mu “šaranje” nije nimalo strano, a ona nije nezaposlena nego radi kao tajnica. Sasvim slučajno, baš Martinova. Koji je urednik trendseterskog časopisa za muškarce. I Alison poput Becce ima dečka (narkića Adriana), ali osim s njim, stan dijeli još i sa svojom sestrom Suzanne. I nisu na pragu, nego u prvoj trećini svojih tridesetih. A posebno je zanimljivo da je glavnim muškim likovima iz oba romana, najdraži glumac Alec Baldwin (sic!).
Kompozicijska struktura romana Tvoje slike također slijedi onu iz prethodnika, odnosno Thorne ponovo rabi filmsku naraciju, pa tako i ovdje naš par pratimo naizmjence kroz niz kratkih poglavlja, ovaj put tokom 13 dana, i opet je sve puno seksa, tuluma, partyja, kao i trendi razgovora (istina, ovaj put više o modi i glazbi nego o filmu).
Thorne je i ovdje upravo u dijalozima najjači, ali je isto tako opet tu i glavna boljka romanesknog prethodnika – antipatičnost likova, u ovom slučaju Martina. S tom razlikom što je ovoga puta to bila autorova intencija. Martin je, za dobar dio suvremene britanske literature sasvim tipični, nezreli vječni adolescent koji samo gleda u koje gaćice i čašicu da zaroni (ne nužno tim redoslijedom), i naprosto nam ne ide u glavu što to Alison u njemu vidi, i zašto toliko za njim slini. Osim ako se kod nje ne radi o kakvim mazo-sklonostima, budući da se također konstantno čudom čudimo zašto tako draga, inteligentna i šarmantna djevuška trpi dečka narkomana i izdržava lijenu, promiskuitetnu sestru. Da bi si na koncu, nakon efektnog, ali pomalo zbrčkanog i prenaglašeno apsurdnog (gotovo grotesknog) finala, na vrat natovarila i Martina. A to u ovom slučaju nikako nije happyend. .. ali je za nadati se da ipak neće previše Temze proteći dok Alison uvidi da je i Martin samo još jedna njezina greška u nizu.
Ustvari, moglo bi se zaključiti da je, nakon što je uvidio da mu romantične komedije baš i ne leže (Neznanci iz snova), Thorne odlučio potkopati, subverzivirati taj toliko obljubljeni žanr, isporučujući nam nešto crnju i iščašeniju verziju “love in progress” pričice. Na žalost i štetu svoje glavne junakinje. Sve u svemu, Tvoje slike je dosta mračniji roman od svog prethodnika, a podrivanje žanrovskih očekivanja i konvencija ipak predstavlja koračić naprijed za tog tridesetogodišnjeg britanskog “Novog puritanca”.
Radnja nam donosi Beccino i Chrisovo postupno upoznavanje i zbližavanje, začinjeno Beccinim sitnim filmofilskim igricama koje se sastoje od konstruiranja situacija izvučenih iz dragih joj filmova i oživotvorenja tih filmskih situacija u susretima s Chrisom. No, kako našem paru na putu do zajedničke sreće ne bi sve teklo suviše glatko, postoji i mali problemčić: Becca je u vezi sa Jamesom sa kojim uslijed svoje trenutne nezaposlenosti živi, a svoj je stan zbog nedostatka novca, preko jedne frendice iznajmila upravo Chrisu. Naravski, on ne zna čiji stan nastanjuje. Isto tako, kad se njih dvoje napokon zbliže, Chris i James dakako, jedan za drugoga neće znati ... što sve predstavlja izvor naknadnih poteškoća, ali i temelj za daljnju komičnu razradu. A koja je, nažalost, izostala, što je velika šteta jer je time roman mogao krenuti drugim, puno intrigantnijim tokom.
Romanu nedostaje uzbudljivosti i vrckavosti da bi se dublje urezao u naše sjećanje, ali ono što ga ipak izvlači je referencijalnost na brojne filmove. Stvar je u tome da je Chris profesionalni filmski kritičar, dok je Becca strastvena filmoljupka pa malo koja od 200-tinjak stranica ovog romana ne sadrži raspravu između likova o nekom filmskom naslovu. Ako niste filmofilski nastrojeni, sve vam to neće previše značiti, ali je u mom slučaju spominjanje filmova poput Repo man, Heathers, Nebo nad Berlinom ili Idiotska noć iz sjećanja izvuklo već pomalo zaboravljene, a drage scene s velikog ekrana, i upravo je to ublažilo one prijespomenute manjkavosti.
Uz to roman sadrži i jednu impresivnu ideju koja bez sumnje zavrjeđuje širu razradu i predstavlja izvrstan temelj za cijeli jedan novi roman. Riječ je o prikazu Beccinog sna koji oslikava čistilište (limbo) u koje ljudi dolaze nakon smrti, a u njemu sjede u kino dvorani i na platnu poput filma prate živote svih drugi ljudi kojima su tamo okruženi. Ti se životi prikazuju u cijelosti, od rođenja pa do smrti, dan po dan, i to “subjektivnim kadrovima”, odnosno iz vizure samih protagonista čiji je život na platno projiciran, te je to afterlife kakav bi svaki strastveni filmoljubac poželio. Jer što je film negoli savršeno sredstvo za utaživanje naše nezasitne radoznalosti?
Thorne je očito težio (ali nije uspio) stvoriti filmofilsku inačicu Hornbyjeva diskofilskog Hi-Fi, pa je u tu svrhu od njega i “posudio” top liste Beccinih bivših tipova i Chrisovih najdražih filmova, ali je premalo poradio na približavanju likova čitatelju i nije poštivao osnovno pravilo romantične komedije po kojem je najvažnije da gledatelj (u ovom slučaju čitatelj) zavoli par na ekranu (odnosno romanu) i da mu je stalo do njihova zajedničkog happyenda.
Ako ste Neznance iz snova čitali, slijedeći Thorneov roman Tvoje slike za vas će u velikoj mjeri predstavljati deja-vu. Dobro, nije da nema razlika - likovi se ne zovu Becca i Chris nego Alison i Martin, on je ovaj put oženjen, ali mu “šaranje” nije nimalo strano, a ona nije nezaposlena nego radi kao tajnica. Sasvim slučajno, baš Martinova. Koji je urednik trendseterskog časopisa za muškarce. I Alison poput Becce ima dečka (narkića Adriana), ali osim s njim, stan dijeli još i sa svojom sestrom Suzanne. I nisu na pragu, nego u prvoj trećini svojih tridesetih. A posebno je zanimljivo da je glavnim muškim likovima iz oba romana, najdraži glumac Alec Baldwin (sic!).Kompozicijska struktura romana Tvoje slike također slijedi onu iz prethodnika, odnosno Thorne ponovo rabi filmsku naraciju, pa tako i ovdje naš par pratimo naizmjence kroz niz kratkih poglavlja, ovaj put tokom 13 dana, i opet je sve puno seksa, tuluma, partyja, kao i trendi razgovora (istina, ovaj put više o modi i glazbi nego o filmu).
Thorne je i ovdje upravo u dijalozima najjači, ali je isto tako opet tu i glavna boljka romanesknog prethodnika – antipatičnost likova, u ovom slučaju Martina. S tom razlikom što je ovoga puta to bila autorova intencija. Martin je, za dobar dio suvremene britanske literature sasvim tipični, nezreli vječni adolescent koji samo gleda u koje gaćice i čašicu da zaroni (ne nužno tim redoslijedom), i naprosto nam ne ide u glavu što to Alison u njemu vidi, i zašto toliko za njim slini. Osim ako se kod nje ne radi o kakvim mazo-sklonostima, budući da se također konstantno čudom čudimo zašto tako draga, inteligentna i šarmantna djevuška trpi dečka narkomana i izdržava lijenu, promiskuitetnu sestru. Da bi si na koncu, nakon efektnog, ali pomalo zbrčkanog i prenaglašeno apsurdnog (gotovo grotesknog) finala, na vrat natovarila i Martina. A to u ovom slučaju nikako nije happyend. .. ali je za nadati se da ipak neće previše Temze proteći dok Alison uvidi da je i Martin samo još jedna njezina greška u nizu.
Ustvari, moglo bi se zaključiti da je, nakon što je uvidio da mu romantične komedije baš i ne leže (Neznanci iz snova), Thorne odlučio potkopati, subverzivirati taj toliko obljubljeni žanr, isporučujući nam nešto crnju i iščašeniju verziju “love in progress” pričice. Na žalost i štetu svoje glavne junakinje. Sve u svemu, Tvoje slike je dosta mračniji roman od svog prethodnika, a podrivanje žanrovskih očekivanja i konvencija ipak predstavlja koračić naprijed za tog tridesetogodišnjeg britanskog “Novog puritanca”.
dizajn im je dobar, ali između korica nema ništa vrijedno. "tvoje slike" su jedna od najbezveznijih knjiga koje sam ikad pročitao.