"Knjiga o čovjeku koji je opsesivno vezan za svoj automobil!"  Ne, ne, ne... ovaj reklamni slogan koji je pratio promociju ove knjige jedna je od većih domaćih marketinških gluposti u zadnje vrijeme. Ime Miljenka Jergovića svakom imalo načitanom pojedincu sasvim je dovoljna preporuka, te nije potrebno izmišljati nekakve reklamne poruke, jer je on po mom mišljenju naš skorašnji kandidat za Nobela! Da, da, smijte se samo na ove moje riječi, ali Jerga je rođen ne tako daleke 1966., a već je u vlasništvu velikog niza inozemnih književnih nagrada, a po svom humanističkom, multikulturalnom svjetonazoru i filantropskom habitusu, a ponajviše po ljepoti i bogatstvu svog literarnog izričaja i fascinantnosti svog emotivno i stilski raskošnog rukopisa već sad je svrstan u sam vrh književnosti iznjedrene na ovim našim južnoslavenskim prostorima. Tik uz Krležu, Mešu, Andrića i Kiša. A da ne napominjem kolika su rijetkost tako multižanrovski raznovrsni autori poput njega dovoljno nadareni da nam još od svoje 18. godine podaruju impresivne zbirke poezije, dramske tekstove, kratke priče, romane,  istovremeno gotovo svakodnevno ispisujući esejističke stranice i kolumne u kojima analizira društveno-političku realnost i svakodnevicu. I već je sa svojih tek 36, uz Krležu naš najprevođeniji autor!!!  Tako da su propagandne parole tipa gore navedene u njegovom slučaju sasvim suvišne... a da ne govorim u kolikoj je mjeri ta rečenica u ovom slučaju promašila suštinu. Jer nije ovo knjiga o automobilu kao fetišu, ili pak o patološkoj ljubavi čovjeka prema svome limenom ljubimcu. To je samo lajtmotiv za priču o Bosni, o njenim tako toplim, a naizgled tvrdim ljudima, o njihovim bolnim iskustvima i prokleto nesretnim sudbinama, o srazu bosanske mekoće, prostodušnosti i nepatvorene emocinalne komprimiranosti sa hladnim, proračunatim, pragmatičnim ljudima moderne Amerike, o problemima međusobnog razumijevanja između te dvije toliko različite kulture, o srazu hladne zapadne pragmatičnosti i strastvene bosanske impulzivnosti, o primitivnom strahu od drugotnosti bilo koje vrste, kao i o zapadnjačkom nerazumijevnju suštine ove naše nedavne balkanske klaonice... Ali prije svega, ovaj je roman apoteoza multikulturalnosti kao neprocjenjive vrijednosti koja se na ovim našim prostorima već deceniju zatire, a koja je ustvari naše najveće bogatstvo kojega smo premalo svjesni. I koje se tako primitivno neandertalski bojimo... pa nas danas oči ljudske plaše više nego vučije !
Da skratim, radi se o priči u kojoj susret između jednog Bošnjaka (muslimana iz Bosne, ili kako već da se politički korektno izrazim) i jednog bosanskog Srbina, usred snijegom zametenog Toleda u američkom Oregonu, koji će u roku od 24 sata naglavačke preokrenuti živote 6-7 ljudi koji su sa njima dvojicom u svakodnevnom kontaktu. Parabola je to o nesretnoj sudbini jedne zemlje, impresivne, fascinantne i krvlju natopljene, koju obitavaju ljudi naoko tvrdi, a ustvari mekši od jastuka na koji Amerikanac svake noći liježe... ali priča je to i o Americi, ovoj Bushevoj nakon 11.09., o tom tzv. melting potu koji je nadišao točku vrenja i pretis lonac samo što se ne rasprsne...  nakon čega nikome spasa nema.
I čitajte ovaj romančić pažljivo... i upotrijebite malo moždane vijuge... pa razmislite zašto nema niti jednog WASP-ovskog lika u njemu. Ne, siguran sam da to nipošto slučajno nije... jer je Jergović odviše lucidan autor da bi u njega išta plod slučajnosti bilo. A ironiju karakterizacije ovoga romana novelom prokljuvite sami...ne moram vam ja sve objašnjavati.
I otvorite oči dok se vozite našim cestama... te kada ugledate kakvu sivu, mrtvu olupinu fiće kako trune u jarku pored druma, ne psujte odmah balkanski deficit ekološke svijesti... jer ta natrula limena karoserija u sebi krije tisuće i tisuće još nenapisanih stranica... neispričanih priča... nesnimljenih kadrova... i neotplakanih sudbina.
I javite mi ako znate adresu Milča Mančevskog... da mu pošaljem ovaj literarni draguljčić... da ga zajedno sa Jergom u filmić pretvori... pa da se uskoro veselimo još pokojem "našem" Oscarčiću!!!  I ne zaboravite: u budućnosti imat ćemo Nobela!!! Književnog.
" Svetom smo se rasipali, k'o đerdani
  nosili nas nebom ćilimi...
  Da li su to stvarno bili bolji dani,
  ili smo to bolji bili mi...
  Nekad smo se bratimili po pogledu,
  sluteći da isto sanjamo...
  I Bogu je svejedno bilo
  krstimo li se il' se klanjamo... "