RAZGOVOR – DENIS ĆOSIĆ: „Biti pjesnik u Hrvatskoj – goli kamen i prazan želudac“

Monika Herceg

27. rujna 2019.

RAZGOVOR – DENIS ĆOSIĆ: „Biti pjesnik u Hrvatskoj – goli kamen i prazan želudac“

Denis Ćosić u kratkom je roku ovjenčan s dvije prestižne nagrade, onom koja se dodjeljuje za najbolji rukopis na Pjesničkim susretima u Drenovcima, čija je posljedica njegova prva zbirka “Neonski bog mržnje” i Goranom za mlade pjesnike. Inače rodom iz Požege, dio života proveo je u Dubrovniku, a trenutno živi u Zagrebu gdje studira upravljanje ljudskim potencijalima na Veleučilištu Vern.

AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Denisa Ćosića

U Varaždinu na Kalibar bestiValu Ćosić će ove subote imati priliku premijerno predstaviti svoju zbirku “Crveno prije sutona” za koju je nagrađen Goranom za mlade pjesnike. Bio je to povod da započnemo razgovor s njim.

Denis Ćosić
"Pjesnik je oduvijek bio šaman i obrnuto" - Denis Ćosić (FOTO: Nikola Kuprešanin)

Jedan si od predstavnika mlađe generacije pjesnika koja je aktivna na društvenim mrežama, a s druge strane i nagrađivan pjesnik. Goran za mlade pjesnike najprestižnija je nagrada za prvi, neobjavljeni rukopis, a i nagradu u Drenovcima prati već sad duga tradicija. Kako su nagrade utjecale na tvoje stvaralaštvo? 

- Nagrade su zbilja čudnovate pojavnosti. Pojedine su neminovno odskočna daska za ulazak u književni svijet, svojevrsna afirmacija, a ujedno i poticaj za daljnje stvaranje. Trebale bi biti biljeg određene kvalitete, a one najrazvikanije sasvim sigurno to jesu. Nagrada ima svakakvih, povremeno mi se čini da se olako dijele i ne bi bilo pogrešno reći da ih svaki malo (ne)poznatiji književnik u Hrvatskoj ima barem dvije. Ne znam kako se rangiraju po važnosti, ako takav rang uopće i postoji, ali nama književnicima je svaka važna, pogotovo ako uspijemo ugrabiti koju kunu od nje. Tko to zaniječe, čini mi se da laže samoga sebe. Nagrade su kao statistika. Ako ne sagledamo kontekst, lako se njima manipulira. Događa mi se da mi ljudi čestitaju na nagradama, a da nemaju pojma ni kakve su to nagrade, ni koji je njihov značaj. Već sama riječ „nagrada“ proizvodi vatromet senzacija u ljudskim glavama. Iako je ovaj uvod bio djelomično nepotreban, želim reći da su mi nagrade drage jer malčice podilaze mojem egu koji nastojim obuzdati, a znamo da nama književnicima ega ne nedostaje. Šalu na stranu, svijest o tim nagradama mi ponekad stvara pritisak jer razmišljam o tome kako se od mene nešto očekuje i da moram barem održati standard, ako ne mogu biti bolji. Ipak, takvo razmišljanje me vodi ka tome da zatomim samoga sebe pa nastojim dalje stvarati što nesputanije mogu. 

U jednom intervjuu govoriš kako poeziju vidiš kao neki vid iscjeljujuće djelatnosti, a pjesnika kao šamana. Misliš li da poezija može imati tu veću, dalekosežniju svrhu? 

- Čini mi se da poezija ima svoje uspone i padove kada promatramo njenu društvenu funkciju. Nisu to značajne fluktuacije, ali daju se opaziti u implikacijama koje poezija stvara u društvenim sredinama. Rekao bih da je u sadašnjem trenutku na početku svog blagog uspona. Pjesnik je oduvijek bio šaman i obrnuto. Pjesnik je relikt šamanizma ili je barem sekularna pojavnost šamana. Ima svoju ulogu iscjeljenja kao što pojedincima tu ulogu obnaša svećenik, psiholog ili blizak prijatelj. U neku ruku, svi smo mi šamani-pjesnici, samo nam je modus operandi različit i izrazito individualan. U slučaju samog pjesništva, čini mi se da rijetki dosegnu najviši stupanj u kojemu njihova poezija iscjeljuje mase. To je naukovanje i životni put koji možda nema svoga konačnog cilja, ali vrijedi njime poći. U najbolju ruku, možemo se nadati da će naši stihovi potaknuti promjene u barem jednoj osobi. 

KaLibar bestiVal
Ćosić na KaLibar bestiValu gostuje u subotu navečer (ILUSTRACIJA: KaLibar bestiVal)

Nagrađeni rukopisi značajno su različiti po svojim strukturama, jezičnim konstruktima. Jedan je orijentiran na nešto urbaniji set izraza, dok se u rukopisu “Crveno prije sutona” okrećeš poeziji koja vrlo izravno komunicira s prirodom, ali dolazi i u dodir s nekim natprirodnim trenucima. Kako je došlo do takvog obrata? Na sceni se pojavljuje sada već značajan niz pjesnika koji prirodu stavljaju u prvi plan. Javlja li se sada već određena vrsta pokreta i kako na to gledaš kao dio takve struje? 

- Pišem onako kako osjećam u danom trenutku i kako sebe pozicioniram u realnom svijetu. Evolucija pjesničkog teksta je nešto što bi trebalo biti nužnost, a ne incident. Ako se mijenjam kao osoba, kao promatrač i dokumentarist svoje stvarnosti, onda se i način pisanja mora mijenjati. Osobno nisam pobornik imanja “specifičnog stila pisanja” ako se o tome uopće danas može i govoriti. Draža su mi stilska meandriranja, isprobavanja i oblikovanja raznovrsnih poetika. Ostajanje pri sličnome u dužem periodu mi djeluje konformistički. Težim pjesničkom stvaralaštvu koje će nalikovati glazbenom opusu Davida Bowiea. Jednom me netko upitao što je s tim obratom u pisanju pa sam odgovorio kako je to moja poetika radikalnog skretanja. Nastojat ću biti na tom tragu koliko god budem mogao, ali svako prognoziranje i određivanje putanje mog stvaralaštva nema pretjeranog smisla jer to nije poput projekta koji se prijavljuju za dobivanje novčanih sredstava iz europskih fondova. Već sutra me može zaokupiti snažna potreba za ispisivanjem dramskog teksta. Rađa li se određena vrsta novog pokreta, ne bih znao reći, ali svakako je dobro da imamo odmak od stvarnosne poezije. Jednom prilikom sam prokomentirao da je čežnja za povratkom prirodi odraz našeg trenutnog načina življenja i neminovna težnja za sjedinjavanjem, kreiranjem simbiotskih veza sa onim od čega smo se pretjerano otuđili. Ujedno se i javlja u vrijeme kada borba protiv klimatskih promjena sve više dobiva na svom značaju i kada je nužno da na svim razinama, pa tako i na umjetničkoj, postoji oformljeni smjer kojim će društvo stupiti u odgovorniju i suosjećajniju sferu. 

U jednom si trenutku rekao kako si dosta ozbiljno shvatio pisanje poezije i provodio noći nad tekstom. Pisanje poezije često se gleda kao jednostavan čin pisanja koji znači zapis trenutka inspiracije. Kako taj proces izgleda kod tebe? Može li se reći da je i pisanje poezije rad? 

- Ponekad čin pisanja i jest trenutak inspiracije. Nebrojeno sam se puta našao u situaciji da otvorim Wordov dokument, izbacim akumulirane stihove iz sebe i bude dobro. Češće se događa da to budu pojedine sintagme, zapisi iz snova, nasumične riječi koje čujem u svakodnevnom razgovoru, a tek se onda iz njih granaju stihovi. S obzirom da sam uvježbao svakodnevno pisanje i proučavanje vlastitih tekstova, svakako mi je danas lakše raditi na njima. Prije svega su to sati razmišljanja, zapisivanja u brojne bilježnice kraj računala, skiciranja, dijagrami, idejne sheme i konstrukti, a tek onda oblikovanje teksta. Mukotrpan je to proces, umara psihički i djeluje kao kopanje u ogromnom jezičnom rudniku. Mnogima to djeluje strano i ne mogu se poistovjetiti s tim, ali to je ozbiljan intelektualan posao. 

Kako smo se dotaknuli rada, pogotovo onog intelektualnog, kako gledaš stanje u našoj kulturi i činjenicu da su autori mahom potplaćeni, ako su uopće i plaćeni? Jesu li i na koji način moguće te promjene? 

- Spomenuo sam već kako su nagrade određeni izvor novca i da ih priželjkujemo jer ćemo od iznosa koji dobijemo možda moći preživjeti dva mjeseca. Od prodaje knjiga zarade gotovo da i nema, a ako se koja kuna zaleti u džep, nestane istog trenutka. Pojedini festivali honoriraju svoje sudionike, a zna se dogoditi i koje plaćeno gostovanje. Izvan toga, goli kamen i prazan želudac. Moja me baka često podsjeća da ako mislim živjeti samo od pisanja, vjerojatno ću morati skupljati boce za preživljavanje. Autori su potplaćeni i potrebne su godine gladovanja da bi se možda u budućnosti razvila situacija u kojoj se može pristojno živjeti od svoga rada. To je većini ipak teško ostvarivo i mogu o tome samo sanjariti. Kada stavim sebe u kontekst ove priče, vjerujem da sam djelomično u privilegiranoj situaciji jer još uvijek imam druge izvore prihoda, a i student sam. Pravi će se problem pojaviti tek onda kada završim na tržištu rada. Trenutno još mogu uživati u samim blagodatima umjetničkog stvaranja. Promjene su moguće, ali još se ne naziru. Svakako su siromašna proračunaska izdvajanja za kulturu slaba točka u cijelom tom procesu. Tu je dakako i zastupljeno većinsko mišljenje kako ovaj oblik intelektualnog rada više pripada domeni hobistike. Kada još u sve to uključimo i druge stavke, poput slabašnog interesa za kulturu, manjak brige za kulturu čitanja, problem s izdavaštvom i slično, problematska ruka se širi i teže je postaje zakopati. 

Denis Ćosić
"Ako je poezija sloboda, onda je potražnja za poezijom iskaz nedostatka slobode u društvu" (FOTO: Nikola Kuprešanin)

Poezija je dugo bila marginalna djelatnost, a čini mi se da se u zadnje vrijeme itekako vraća u fokus, i čitatelja i javnosti. Što ti se čini da bi mogao biti razlog toga? 

- Ako je poezija sloboda, onda je potražnja za poezijom iskaz nedostatka slobode u društvu. Što je paradoksalno, nikada nismo bili slobodniji, ali nas političke i društvene okolnosti svejedno pritišću i vraćaju u kavez naših individualnih karakteristika, a sve u službi stvaranja dubljih podjela. Često mi je na pameti čuvena izjava Jean-Jacquesa Rousseaua o tome kako je čovjek rođen slobodan, a posvuda u okovima. Tako je i suvremeni čovjek u okovima nejasnog svijeta koji više ne zna što bi sa samim sobom. Sve je relativno, granice blijede, a naše kolektivno znanje nam sve više pokazuje koliko ništa ne znamo. I to nije loše, sve trebamo preispitati i iznova vrednovati jer mnoge stvari nemaju puno smisla ili doticaja s našom objektivnom realnosti. Pitanje je kako će se suvremeni čovjek koji je izbačen iz svoje zone sigurnosti iznova postaviti na noge. Poezija tu može odigrati svoju ulogu. 

Tvoja poezija, pogotovo u prvoj zbirci, je i svojevrstan revolt, uz mnoge kritike prema vanjskom svijetu, usudila bih se reći i samom društvu i njegovom licemjerju. U kojoj mjeri je umjetnost angažirana, treba li biti više angažirana i kako gledaš na takvu vrstu stvaralaštva? 

- Prva je zbirka blaga u svojem revoltu kakva je mogla biti. Ispisivanjem te knjige djelomično sam ispuhao svoj revoltni balon, ali on se iznova puni i doći će vrijeme, a i teme, koje će taj revolt iznova prigrliti. O društvenom licemjerju moglo bi se stalno govoriti, njega ujedno treba i snažnije dekonstruirati u duhu postmodernizma u kojemu živimo. Tu na scenu stupa ta famozna angažiranost, odnosno istančana angažiranost, koja ima svoje prednosti, a i boljke. Vjerujem da bi svaki umjetnik trebao pronaći svoju dozu angažiranosti, koje uvijek ima već samim činom umjetničkog stvaranja. Osobno nisam ljubitelj davanja primata angažiranosti unutar umjetničkog djela jer mi to nije prvotni impuls. Odabrao sam biti pjesnikom, a angažiranost će se unutar teksta uvijek pojavljivati, ali u drugom planu. S obzirom da imamo druge oblike izražavanja, a to su književne tribine, intervjui ili komunikacija putem društvenih mreža, oni mogu poslužiti kao nadopuna ili razrada određenih ideja i stajališta. Umjetnička djela ionako govore sama za sebe, a svaki će konzument iz njih iščitati ono što sam bude htio. 

Spomenuo si i kako se polako nazire tvoja proza, roman na kojem radiš. Koje su razlike u pisanju poezije i proze? Kad ćemo imati priliku čitati tu prozu? 

- Roman koji pišem još je u početnoj fazi u kojoj prikupljam materijale. Bilježim i dokumentiram priče i izjave ljudi, što je doista iscrpan posao. Razrađujem i idejni konstrukt romana što zahtijeva mnogo čitanja različite literature kao i vremena za promišljanje. Potrajat će to, jer radim na novoj zbirci pjesama u prozi, tako da čitatelji neće imati prilike u skorije vrijeme čitati prozne ulomke. Poezija mi više odgovara jer se jasnije i lakše izražavam njenim jezikom. Pjesme u prozi su mi prijelazna faza, ali s vremenom su mi se granice između poezije i proze gotovo poništile i imam dojam da će taj budući roman biti pisan u vrlo sličnoj, hibridnoj formi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nikola Kuprešanin