Film o Vojnom istražiteljskom centru Lora dokument je vremena u kojem ljudi nisu bili ljudi, u kojem Split nije bio grad kojeg volim. Svjedočanstva žrtava mučenja u Lori svakog normalnog čovjeka natjerat će na razmišljanje i ... jebi ga ...

Evo, uhvatio sam se kako nemam što za reći. Jednostavno nisam dovoljno talentiran da bih tu emociju prenio na papir. Glava mi je još uvijek puna svjedočanstava Srba nad kojima su se hrvatski vojnici iživljavali kao zvijeri. Rezali su im uši, vadili oči, mučili elektrošokovima, tukli bejzbol palicama, lomili kosti, razbijali glave ...

- Molio sam boga da me ubiju. Ubijte me, nemojte me više mučiti, kaže jedan od preživjelih zatvorenika. Drugi priča o čovjeku koji ga je tri sata tukao pendrekom i lancem. Treći objašnjava kako je doslovno ispljunuo zube dok su ga tukli. Četvrti kaže da su mu gasili čikove na leđima. Peti priča da je na podu vidio odrezano uho. Šesti govori kako su ga izveli iz stana na "mali razgovor", pa ga 14 dana zvjerski tukli.

I meni je tad već dosta svega: uzdišem i proklinjem; i sam se već pretvaram u zvijer - poželim te monstrume nabiti na kolac. Recimo ondašnjeg načelnika uprave Vojne policije Matu Laušića, čovjeka s vrha piramide bez čijeg se znanja nije moglo događati ono što se događalo, ma koliko mi šutjeli o tome. Isti Laušić u filmu se javlja s tezom da su svjedočanstva žrtava u velikom broju slučajeva lažna, da su svi zarobljenici radili za Kontraobavještajnu službu i Službu državne bezbednosti. Bradat, s lulom u ruci, odvratan - Laušić hladno minorizira zvjerstva koja su se događala u Lori. Na pitanje tko je kriv za zločine koje je utvrdio čak i notorni sudac Slavko Lozina, Laušić ostaje nijem.

Posebna je priča slika koju autor daje o sramotnom suđenju osmorici optuženih u slučaju Lora. Puhovski pokazuje kako sudac Lozina prije početka suđenja pozdravlja uspjehe nogometne reprezentacije, pa zatim "priča" o prijetnjama koje su svjedocima upućivali prijatelji "naših branitelja". Pokazuje kako osumnjičene za ratne zločine posjećuje i pozdravlja župan Lukšić, "presvijetli" nadbiskup Barišić, kako im daju podršku i darivaju ih u zatvoru. U tom trenutku čovjeku dođe da sve pošalje u tri pičke materine i odseli negdje na Novi Zeland, noseći sa sobom Libar, koji će mu pomoći da Split u sjećanju zadrži kao grad Miljenka Smoje.

Ova recenzija (koja to zapravo nije) ostat će osakaćena, jer uistinu nemam riječi kojima bih opisao taj osjećaj gađenja. Napomenut ću još samo to da mi je napokon postalo jasno da mržnja između Srba i Hrvata nikad neće biti zaboravljena i bačena u drugi plan. Zbog Lore s jedne i Vukovara s druge strane, to prokletstvo tinjat će do iduće prilike, kad će se ponovno razbuktati, i opet i opet i opet u pakleni krug, sve dok nas zauvijek ne proguta. Nakon svega što se dogodilo, a što je Puhovski dijelom uspio pokazati, bojim se da bolje niti ne zaslužujemo.

Naravno, naći će se dovoljno onih koji će, nakon što pročitaju ovih nekoliko gore napisanih redaka, gorljivo upozoravati da je srpska vojska radila isto zarobljenim Hrvatima, umobolno vjerujući da zločin može opravdati zločin, da se za oko još uvijek treba plaćati okom. Na žalost, takvih još uvijek nije malo.