Marko Perković, poznatiji kao puška ili Thompson, u rujnu 2002. godine održao je jedan od onih neponovljivih koncerata. Momku iz Čavoglava, mjesta na izvoru istoimene rijeke uže od kade, uspjelo je ono što ne uspijeva niti Hajduku - napuniti Poljud do posljednjeg mjesta.

Osim s antropološke strane, malo tko od nas žali što nije svjedočio trijumfu Thompsonove karijere. Niti taktovi "Vjetra s Dinare" nisu mi ledili krv u žilama niti budili želju da s uzdignutim rukama upadnem u trans. A ono što me je zanimalo, vidjeh putem medija. Drniški seks simbol dominirao je pozornicom u crnoj odjeći, uzdignutih ruku, dok su mu iz prvih redova odgovarali slični, ali ipak nešto eksplicitnije odjeveni obožavatelji. Crna odjeća s pokojim slovom U na majici i hrvatske zastave što se ponosno i visoko vijore, kao da se radi o kninskoj tvrđavi, a ne nogometnom stadionu. Razina emocija je bila kvalitetom i kvantitetom približna proslavama godišnjice udara na Ameriku.

Da Thompson misli ozbiljno, i da nije u notama sve, pokazao je izjavama i djelom kada je dva sjedala u publici sačuvao za Norca i Gotovinu. U to je vrijeme, inače, na desnoj strani Hrvatske postalo popularno prkositi državi ostalih, iako su je "oni" svojom borbom stvorili. Svi naši ponosni Hrvati iskazivali veću buntovnost prema državi, koja je, bože moj, produkt "njihove borbe i zalaganja" nego što su ikada pokazivali prema "neprijateljskoj" Jugoslaviji. Postalo je moderno počasnim građanima proglašavati ljude koji su na sudu radi nimalo romantičnih zločina, ili s pozicije estradne sijalice iznositi, u najmanju ruku, priglupe političke stavove uzimanja u zaštitu tih istih osoba s tjeralica, već ih štoviše s boka i odoka uspoređivati s ostalim ikonama katoličke Hrvatske, rimskim svecima.

Naposljetku, nažalost, svima je jasno kako se tu najmanje radi o glazbi i koncertu. A možda bi bilo za ovo naše društvo i tužnije da je Štimcu, Lozini, Norcu, Gotovini, Pašaliću, Čondiću, Rađi i Anti Kovačeviću zajednički samo, priznajmo, mizerni glazbeni ukus.